Ako ljudi vekovima vode ovolike ratove onda ne mogu biti dobra vrsta

[dropcap color=“#DD3333″ type=“square“]g[/dropcap]rađanin: Milorad Doderović, novinar SBS radija

490x370_Milorad-DoderovicImao sam izuzetnu čast da poznajem Jovana Ćirilova,ali i nesreću da dočekam da pišem ovaj tekst povodom njegove smrti. Učinio je mnogo za srpsku kulturu, za pozorište, dramaturgiju, filozofiju i estetiku, književnost… Svako slušanje njegovih reči i misli ličilo je na suočavanje sa čovekom koji je svojevrsna enciklopedija znanja i mudrosti.Kao jedan od osnivača Niške art fondacije NAF Ćirilov je učinio mnogo za afirmaciju ove misionarske instituciju za koju je varnicu i ideju iz Njujorka  doneo njegov i moj  prijatelj pokojni slikar Radovan Lale Đurić. Naročito je podržavao mlade umetnike koje je NAF okupljao, podsticao i nagrađivao i u njima prepoznavao energiju i stvaralački žar koji srpskoj umetnosti i umetnicima garantuju svetsku slavu i u budućnosti.

jovancirilov

Život Jovana Ćirilova, započet rođenjem u Kikindi pre 84 godine,  ugasio se u njegovom skromnom beogradskom stanu u kojem je ostalo oko 10 hiljada knjiga poređanih gde god je bilo mesta od poda do plafona.Mnogo je čitao i zato mnogo i znao. U jednom od svojih poslednjih intervjua na pitanje da li je srećan, odgovarao je da jeste, ali uz jedno „ipak“ iza kojeg je sledila rečenica:“Mislim, ipak,  da samo budale mogu da kažu da su apsolutno srećne. Zato i ne pomišljam da sa potpunom sigurnošću  izgovaram da sam srećan.  Umesto toga, kažem da sam zahvalan okolnostima i ovom društvu koje me je do te mere prihvatilo, pruživši mi šansu da radim nešto što volim. Dakle, imao sam sreću, ali ne mogu da kažem da sam srećan. Pogotovu živeći u ovakvom užasnom svetu. Kao antropološki pesimista, veoma dobro znam da je ljudski rod nesavršen. Čim je hiljadama godina vodio takve ratove, to ne može da bude dobra vrsta…“ A za umetnost je govorio da je „stvorena stvarnost“. Kao i Bog. Koji postoji samo time što neki ljudi u njega veruju.Ja ne verujem. Kao što ne verujem da se selimo negde drugo. Nema govora! Posle smrti ne postoji ništa. Kao kada ubijemo komarca: to je kraj. A tog se kraja, da ne bude zabune, ne plašim.

Ne, ne plašim se smrti, zaista… Zimus, posle operacije, u trenutku buđenja iz anestezije, prvi put sam osetio strah. Neku strepnju… Tu strašnu provaliju ništavila! Trajalo je tek nekoliko sekundi. Dok izborojite do… šest, recimo. I, onda se izgubilo. Više se ne bojim. Mada o njoj nikada ne razmišljam intenzivno. Možda potiskujem, ko zna… U svakom slučaju, siguran sam da umreti nije ni lepo ni lako. Ali, šta da radimo?! Sa tim se moramo pomiriti.Nedavno sam operisan, izvađena mi je štitna žlezda. Nije bolelo, ne… Kada sam se probudio iz anestezije, video sam da na vratu više nema one ružne izrasline. I, bio sam zadovoljan…Inače, moji dobri prijatelji, lekari, veliki stručnjaci, oduvek su sanjali o tome da me operišu. Možda su na taj način želeli da mi pokažu naklonost i prijateljstvo. Inače. ako znam više od svojih prijatelja, pružam im priliku da od mene nešto nauče; ako hoće da se svađaju sa mnom, prihvatam, svađam se. Iako nisam svadljiv. Često kažem kako je moja i najbolja i najgora osobina to što sam tolerantan, govorio je Ćirilov.

Nije bio ljubitelj alkohola, ali je voleo kafanske sedeljke i druženja.Jedne večeri u nizu onih koje je za prijatelje priređivao slikar Lale Đurić u niškom „Želji“ kraj pruge, videvši da sam na trenutak sa suprugom bio sam za stolom, prišao nam je, rekao da bi želeo da razgovara sa nama i seo.Obradovao nas je i počastio tim svojim gestom.A kada sam mu čestitao nacionalnu penziju upozorio me je da to izgovorim tihom, jer „tu oko nas ima i onih koji su tokom dana mnogo galamili što i oni nisu dobili nacionalnu penziju“!Prećutao je odgovor na moje pitanje – a da li su je i zaslužili?

Kada sam se sa slikarem Đurićem i grupom prijatelja jednom prilikom na beogradskom Dedinju našao na večeri kod poznatog hirurga Dragoša Stojanovića. Ćirilov je malo kasnio. Ulazeći, pozdravio je okupljeno društvo uz izvinjenje što  kasni, a onda zastao i sa neverovatnom preciznošću naveo imena autora svih slika koje su stajale na zidovima prostorije,  za neke govoreći i koje godine su nastale.A onda je tokom večere bio tih i govorio tek onda kada ostali zaćute i kada je bio  siguran da će svi saslušati ono što kaže.

Prateći plemenite i misionarske aktivnosti Niške art fondacije NAF godinama sam sa zadovoljstvom citirao njegove misli o novoj generaciji mladih slikara i njihovim radovima pristiglim na godišnjem konkursu pod nazivom „Mladost“. Ili čitao njegove eseje o tim mladim umetnicima štampane u katalozima koji su pratili izložbe povodom ovih konkursa, za koje je od hiljada prispelih radova trebalo birati one najbolje za izložbu, a najbolje među najboljima za tradicionalne nagrade NAF-a.Zajedno sa slikarom Đurićem i Nedom Arnerić učestvovao je u žiriranjima za te nagrade.Inače, u potpunosti je podržavao Đurićeve težnje da kulturu u Srbiji treba demetropolizovati pored ostalog i postojanjem ovakvih fondacija poput NAF-a, čiji je inače jedan od osnivača.Voleo je Niš opisujući ga kao „grad na izazovnoj raskrsnici puteva i grad sa neverovatnom istorjskom patinom.“

I mislima i delom, bio je stalno zagledan u budućnost i nešto novo, a samim tim i u stalnom ratu sa konvencionalnim.Govorio mi je da mu je strašno žao što ne zna da svira neki muzički  instrument i da obožava Mocarta.Osnivanje BITEF-a zajedno sa Mirom Trailovic i njegovo trajanje do današnjih dana, opisuje kao jedno od svojih najvećih dela.Inače, javno se, još u vreme kada se o tome samo najdiskretnije šaputalo, opredelio kao homoseksualac, iako je imao jedan brak za sobom.O tome je bez pardona  govorio novinarima u svojim intervjuima, ali mu nije padalo na pamet da ide na razne gej parade.

„…U jednoj mačo civilizaciji nije se lako opredeliti kao homoseksualac. Dok sam javno pričao o homoseksualnosti, morao sam da pokažem hrabrost. Ipak, to ne sme da obeleži neku društvenu ličnost koja je, recimo, pesnik, glumac ili dobar inženjer. Jako je loše kad se neko identifikuje kao homoseksualno orijentisan samo zbog paradiranja, ne shvatajući da će tako da prekrije svoj pravi karakter koji je u suštini istaknutiji od pojma seksualnosti. Civilizacija počinje onog trenutka kad su sve elementarne stvari učovečene. Danas, kada jedemo meso, ne kidamo ga rukama i zubima kao u praistoriji. Ne stanujemo više u hladnim pećinama. Ljubav ne vodimo samo zbog reprodukcije, bez duhovne dimenzije, već zbog poezije čija ritmika i arija znače više od pukog seksualnog čina. Priroda je dovoljno lukava da je u čoveku sačuvala životinjsku potrebu za seksom, uglavnom prema drugom polu. Ali, čovek je to usavršio i oplemenio. Naročito ljubav prema istom polu, pošto je biološki necelishodna. Svakog člana moje porodice pratila je izražena količina ljubavi i zaljubljenosti. Moja baka se, čak, ubila na mansardi svoje kuće zbog nesrećne ljubavi…“

Završavam ove redove ozbiljnim pitanjem koje me muči -da li će ovogodišnjim odlaskom slikara Radovana Laleta Đurića, a sada evo i Jovana Ćirilova, Niška art fondacija /NAF/ i dalje postojati?Ako odgovor na ovo pitanje bude zavisio samo od ovog grada i njegovih čelnika, siguran sam da je to „završena priča“.Ali, zračak nade je u činjenici da NAF nije ni nastajala ni opstajala razumevanjem sredine  čije je ime nosila i pronosila, osim uz razumevanje i materijalnu podršku Kompanije „Filip Moris“.