Avantura Planinarskog društva Suva Planina na Julijskim Alpima

San mnogih planinara, rođenih u onoj velikoj, davno bivšoj Jugoslaviji, posebno jugonostalgičara, odsanjala je grupa od osam planinara. Na akciji je bilo planinara iz tri kluba i to jedna članica Vidliča iz Pirota Jasmina Vidanović, dva člana Železničara iz Niša Jadranka Ilić i Dragan Radivojević, kao i pet članova pd Suva planina Vojkan Komadinić, Bratislav Stanojević, Djordje Djerdjinov , Tatjana Ljubomirović i Nenad Minčić kao vodić grupe. Tri dame i pet planinara, a sve to pod budnim okom lokalnog vodiča Danila Cej –planinara – prijatelja iz Domžala.

Sama akcija je počela u četvrtak 17.08.2017. u 19 h popodne, kada smo krenuli put Bohinja. U Bohinjskoj Bistrici sno u petak ujutru pokupili lokalnog vodiča Danila i sa njim krenuli put Pokljuke.

Uspon ka Triglavu je organizovan  od Pokljuke, preko Vodnikovog doma na Velom polju i Konjskog sedla do Kredarice, gde smo prenoćili. Drugog dana smo popeli Triglav, sišli sa njega, pa preko Triglavskog doma Planika i Dome na Doliču, pa usponom preko Hribarice došli do doline triglavskih jezera i spustili se na Dom kod triglavskih jezera. Tu smo imali drugo noćenje, da bi trećeg dana preko doma na planini Jezero i Dednog polja sišli na planinu Blato gde nas je čekao prevoz.

To bi bio telegrafski izveštaj sa jedne od akcija koje se ne zaboravljaju. zbog toga ćemo malo i približiti samu akciju svima onima koji bi da se upute put Triglava, ili bi da sa nama krenu na istu ili neku drugu destinaciju.

Sam susret sa Slovenijom nakon desetina godina, je bio događaj za sebe. Jako uređena zemlja, kako što se tiče pažnje o životnoj sredini  tako i još po nekim pratećim elementima, koji boravak ljudima na njihovim planinama čini posebnim. Sama količina i izgled svih planinarskih domova, organizacija istih kao i odnos prema planinarima, bez obzira na cenu, stvara kod ljudi osećaj da su dobrodošli, bitni i u neku ruku posebni. Normalno tu je i vedrina planinara iz svih delova evrope pa i šire, ljudi širokog srca, koji posebnost planine čine još izraženijom.

Na uspon smo krenuli oko 09:30 sa Pokljuke.  Nakon desetak minuta, smo se od puta odvojili na planinarsku stazu, koja je krivudala kroz stoletnu zimzelenu šumu. Nakon nekih sat vremena uspona, smo izašli na prevoj odakle se pružao pogled na Rudno polje. Rudno polje je završavalo visom Ablanca i Studorskim prevalom, a mi smo nastavili ka prevoju između Viševnika i Draškog vrha, odaklje je pogled pucao na Bohinjsku dolinu. Staza je dalje išla desnom stranom padine, a nad nama se nadvio Tošć. U  podnožju se naziralo  Velo polje. To je bio prvi znak da se bližimo prvoj većoj pauzi. U 13:15 smo stigli do Koče, Vodnikovog  doma na Velom polju Tu smo obnovili rezerve vode, prezalogajili i nakon nekih četrdesetak minuta krenuli dalje put Kredarice. Put nas je vodio kroz prekrasne predele sa vidicima koji su nam se nudili dok su nam teški ranci odvlačili pažnju sa lepote predela. Nakon nekih sat vremena smo stigli do prevoja Konjsko sedlo, odakle je išao finalni uspon na Kredaricu. Nakon kraće pauze smo krenuli hrabro, ali uspon nas je primoravao na češće pauze, tako da smo na domu bili tek oko 19 h. Nakon prijavljivanja u domu, odmora i večere smo požurili u krevete da bi odmorni dočekali sutrašnji dan.

Jutro je osvanulo sa nebom prekrivenim laganim oblacima. Na istoku se naziralo sunce, vreme koje je obećavalo da će nam dozvoliti da popnemo vrh. U sedam sati smo krenuli na uspon na Triglav.  Tu su se neki od članova grupe prvi put susreli sa klinovima, sajlama i drugim elementima zahtevnog uspona. Nakon prvih nesigurnih hvatova i koraka, samopouzdanje je polako raslo, tako da je pod budnim okom Danila – lokalnog vodiča, i malo iskusnijih članova grupe, grupa preko Malog Triglava stigla na odredište — vrha Julijskih Alpa – Triglav 2864 mnv  u 08:35. Susret sa najvišim vrhom bivše nam domovine,  je bio više nego iritantan. lica prijatelja, članova grupe su govorila više nego što mogu rečima da opišem. To je za mnoge bio san koji su konačno odsanjali. Lično, nakon dva neuspešna pokušaja pre nekih tridesetak godina i meni se ispunila želja da popnem do sada meni ne ispenjan vrh.

Nakon kraćeg vremena za slikanje i uživanje na samom vrhu, došlo je vreme da vidimo kako izgledaju sajle odozgo. Svako od nas iskusnijih je bio zadužen da silaženje sa vrha ne bude veći problem nego uspon. Na prevoju posle Malog Triglava, nas je priroda podarila divokozom na nekih desetak metara od nas, što je sam prizor učinilo još neverovatnijim. Mirno nas je posmatrala, bez imalo bojazni, a onda kao što se i pojavila tako je lagano i nestala na strmim padinama planine. tako da je uz konstantnu instruktažu grupa bezbedno sišla do Kredarice za nekih sat ipo. Tada smo mogli malo da se opustimo i malo više radujemo zbog toga što je cela grupa popela vrh.

Ipak put je bio pred nama i to ne mali. Preko sipara i nešto malo sajli smo prešli do ,,Koče pod Triglavom – planika,, , kratko se fotografisali i krenuli put ,,Koče na Doliču.  Sama staza je prolazila pod Triglavom, ali su oblaci iz kojih je sada već počela da sipi slaba kiša, onemogućili da vidimo vrh Triglava. Staza je prolazila preko često zahtevnih stena obezbeđenih sajlama, a kiša je samo pojačala osećaj nesigurnosti, zbog klizave stene i vlažne sajle. Nakon nekih sat ipo je kiša prestala da pada, ali su stene i dalje bile klizave, što je zahtevalo dodatnu pažnju.  Ipak grupa je za nekih tri sata stigla do doma – ,,Koče na Doliču,, koji je bio na prelepom mestu, kao iz filmova o Hajdi, sa planinskim vrhovima u pozadini smešten pod vrhom Kanjevec 2659 mnv.

U domu smo se okrepili, malo prosušili i krenuli dalje ka odredištu, ,, Koči pri sedmerih jezerih,,. Usput je trebalo savladati dobar uspon po siparu u podnožju Mišeljskog koneca, da bi izašli na prevoj ,,Hribarico,, pa dalje put doline triglavskih jezera, polako sišli do samih jezera. Sa desne strane staze je dominirao vrh ,,Malo špičje,, koji je izgledom podsećao na Materhorn. Sa desne strane se naziro još jedan dom  ,,Zasavska koča,,.

Sam prvi susret sa jezerima nije bio impresivan, zbog toga što su prva dva jezera na koja se nailazi bila kako zbog perioda godine, tako i zbog dosta sušnog perioda bila sa malom količinom vode. Spuštajući se dalje niz dolinu smo ugledali i nesvakidašnji prizor, na dvadesetak metara od nas, malte ne na samoj stazi je stajao kozorog, mirno, dostojanstveno, kao da nas nije ni primećivao, a malo zatim smo ugledali i drugog kako leškari ispod jedne stene na travnatoj zaravni. Grupa je kao omamljena stajala i promatrala prizor, koji  možda nikad više neće imati prilike da vidi. Nakon slikanja alpskih lepotana, nastavili smo stazom pored već jako lepog  i vodom bogatog jezera, uz povremene zvižduke Alpskog mrmota, koji je obaveštavao članove svoje zajednice da je čovek u blizini. Sada je, sa manjom nadmorskom visinom i krajolik bio pitomiji sa jako naglašenom vegetacijom od arišovih stabala.

I kad nam se već put odužio pred nama se ukazao dom, lep kao i priroda oko njega, jezero ispred i jezero iza njega, sa grajom razdraganih planinara. Samim ulaskom u dom kiša je ponovo počela da rominja, da bi se tokom noći pretvorila u oluju sa munjama i gromovima, kao da je i priroda znala da smo bezbedni  u okrilju doma.

Sa novim jutrom i plavim nebom smo nastavili naše planinarenje. Taj treći dan je bio dan za uživanje i relaksaciju. Naime stazom smo silazili preko prelepih predela ka planini Jezero  i doma na Planini jezero. Susret sa tim domom je bila priča za sebe, na prelepom brdovitom pašnjaku, nekoliko pastirskih kućica, u podnožju prelepo jezero na koje sleće ždral, malo više njega krave lepe kao sa reklame sa teladima a malo više jezera prekrasni dom od kamena i drveta, sav u cveću, sa stolovima i klupama od masivnog drveta, a normalno tu su i deca, njih petoro koji se razdragano jurcaju po travici. Prizor za svaku razglednicu. Na tako lepom mestu nismo mogli da odolimo i napravili smo pauzu dužu od pola sata da što je moguće veći deo prirode povesemo sa sobom. Sa druge strane sa strmih, skoro vertikalnih stena na malo zemlje u pukotinama rasla su prava stabla nekih četinara.  Nekako smo se često osvrćući rastali sa ovim rajskim mestom i krenuli dalje preko Dednog polja, još jednog prelepog mesta , do planine Blato gde nas je čekao prevoz, kombi, kojim smo se spustili do Bohinja.

I kakav bi to dan bio da ga nismo završili kupanjem u Bohinjskom jezeru i nakon toga razgledanjem Bledskog jezera, i lepota kojima ćemo se sigurno sledeće godine vratiti, kada budemo peli Jalovec.

Hvala našem lokalnom vodiču Danilu Cej, kjoji je za našu grupu osmislio ovakav plan i program akcije.

 

pripremili: PD Suva Planina

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *