Beogradski pobednik naše majmunare

[dropcap color=“#DD3333″ type=“square“]g[/dropcap]rađanin: Velibor Petković
„Od kako je Sami uginuo, ja više nemam razloga da idem u Beograd!“ – hrabro izgovaram ono što većina nas misli. Nas iz Srbije, koja nije prestonica, nego provincija, unutrašnjost. Velika je glupost nazivati veći deo jedne zemlje tako, ali odomaćilo se: unutrašnjost. Jezički, glavni grad je onda „spoljašnjost“, nešto izvan džaka u kome živinari većina stanovnika.

sami2

Beograd je neka vrsta blistavog izloga zapuštene radnje, u šta se ova zemlja brzo i lako pretvorila. A što se tiče termina „provincija“, on ne bi bio uvredljiv da se pod tim ne podrazumeva palanka. Kao i svaki provincijalac, drsko bih se protiv toga pobunio da nisam čitao „Filozofiju palanke“ Radomira Konstantinovića i tako se uverio u snagu palanačkog duha. On ne bira mesto, a čini mi se da je najjači upravo u srpskoj prestonici i njenim brojnim institucijama. Dok sam još među rafovima knjiga u našoj staroj biblioteci, dozvoljavam sebi da primetim da je istorija ove zemlje zapravo „Hronika palanačkog groblja“. Nije baš sve kao kod Isidore Sekulić, ali suština je ista. Osim što se, u međuvremenu, pravopis promenio, pa je pogrešno reći i napisati „mala kućica“, što je Isidori umelo da se omakne. Mada, ako mene pitate, trebalo bi to dozvoliti, jer živimo u sasvim maloj slobodici, te su i deminutivi deminutiva naša prirodna potreba.

Danilo Kiš je primetio „kako se ovde rano smrkava“ i stojeći tako sami u tami, shvatamo da među nama ima i mlađeg sveta koji se ne seća Samija. Zvuči im kao ime neke zvezde popularne kulture ili eventualno lidera pokreta nesvrstanosti, jer je Jugoslavija uvek bila zemlja trećeg sveta. A nije baš tako, nego je Sami naš brat od strica Darvina. On je najpoznatiji šimpanza Zoološkog vrta u Beogradu, u kome je živeo svoj prestonički život od 1979. do 1992. godine. Krajem osamdesetih, ponesen „novim talasom“ i zgađen palanačkim duhom koji je preplavio Beograd i sve druge glavne gradove jugoslovenskih Republika, jedan je od retkih koji se suprotstavio retrogradnim idejama političkih kreatura. U znak protesta, dvaput je bežao iz ZOO vrta, a ostaci preživelog građanstva su ga pratili ulicama Beograda i pružali mu nesebičnu podršku. Na taj nečin su izražavali do tada neviđenu hrabrost, za koju ni sami nisu slutili da je poseduju. Kada bi se goniči opasno približili mestu okupljanja, Sami je bežao preko krovova, blagodareći svojoj veštini penjanja na drveće i nadmoćnoj inteligenciji. Posle dugotrajnog ubeđivanja, daleko dužeg nego što je zaraćenim jugoslovenskim liderima bilo potrebno da legnu na dejtonsku rudu, Sami bi ipak odlučivao da se preda. Razlog za to nije bio oportunizam, već emocionalnost slavne šimpanze. Tek kada bi ugledao direktora Zoološkog vrta Vuka Bojovića, koji mu je obećavao da neće snositi nikakve posledice zbog bekstva iz životinjskog Centralnog zatvora, Sami bi se vraćao u svoje stanište. Proradio bi u njemu očinski nagon, jer imao je ćerku Zoricu, a deca su naše i majmunsko najveće blago i odgovorni smo za njihovu budućnost.

Ako ste bili u Zoološkom vrtu posle 1996. godine, severno od Jagodine, a nedaleko od ušća Save u Dunav, sigurno ste ispred kaveza s majmunima videli jedan spomenik. Taj delija je Sami, u karakterističnoj pozi šimpanze-mislioca, sa otvorenim ustima iz kojih provejava antipalanački duh i majmunska duhovitost. Koliko je on značajan za istoriju pobune na ovim našim prostorima, svedoči i to što mu je na sajtu „Beo Zoo vrta“ posvećena posebna stranica sa detaljnjim životopisom, uključujući i bekstva:
„Odrasle šimpanze, naročito mužjaci, izuzetno su opasne i agresivne životinje, nekoliko puta snažnije od čoveka. Time što se dvaput prošetao po gradu, a da nikoga nije napao niti ikakvu štetu pričinio, Sami je pokazao svoju veličinu.

Šimpanza Sami, majmun koji je veoma brzo postao ljubimac svih Beograđana, stigao je u Vrt 12. 01. 1988. godine. Bio je to krupan mužjak tamnog lica i guste crne dlake. Pametan pogled je odavao zrelu, iskusnu životinju. Uplašen novom, nepoznatom sredinom, prvih dana je agresivnim ponašanjem neprestano davao do znanja da sa njim nema šale, a onda se privikao na novi smeštaj pa je postao mirniji i druželjubiviji. Smeštaj nikako nije bio zavidan. Radilo se o malom, neuglednom kavezu, čije su rešetke morale biti ojačane da bi odolele snazi odraslog šimpanze. Vrata su dodatno osiguravana debelim lancima na svakom uglu i jakim katancima.

Pokazalo se da preduzete bezbednosne mere nisu bile dovoljne. Sami je vrlo brzo, i to dva puta, uspeo da razvali rešetke, pobegne iz kaveza i prošeta samim centrom Beograda. Postao je poznat. Snimci njegovog hvatanja su obišli svet – njegova bekstva su preneta u etar širom zemljine kugle, britanski BBC je među prvima preneo javnosti vest o „mitingu“ kojem je prisustvovalo oko deset hiljada ljudi.

Sami je bio prvi koji je organizovao miting u Beogradu, a posle su počeli nevešto da ga kopiraju, koristeći njegovo revolucionarno iskustvo u druge svrhe…
Prvi put je pobegao 21. 02. 1988. oko 20.00 časova, napravivši pravu pometnju kada je dorćolskim ulicama – Gospodar Jevremovom i Kralja Petra krenuo prema Domu JNA, praćen u stopu od policije i čuvara zoološkog vrta. Majmun je nonšalantno došao do bioskopa „Balkan“. Da to nije samo „slatki majmun“ prolaznici su shvatili kada se nakostrešio i raširenih ruku im potrčao u susret. Nastala je panika, bežalo se glavom bez obzira, a žene su decu pribijale uz zidove zgrada, praveći prolaz šimpanzi. Tada se zaputio pravo u terazijski tunel, ali su policajci i vrtni radnici uspeli nekako da ga usmere ka Kalemegdanu.

Uz pratnju desetak policijskih automobila i patrola, koje su mu krčile put sa ciljem da istovremeno zaštite građane i odbeglu životinju nepovređenu vrate u kavez, Sami je ulicom Vase Čarapića stigao do Studentskog trga. Neposredno za njim od kuće je došao i direktor Vuk Bojović (oko 21.00). On je uspeo da razgovorom odobrovolji Samija, da ga uhvati za ruku i uz reči: „Hajde Sami, idemo kući“, uvede u svoj auto, lično doveze do Vrta i uvede u kavez. Bio je to čin za divljenje. Nigde u svetu nije zabeleženo da je neko odraslog šimpanzu, kojeg veoma kratko i površno poznaje, smeo da uvede u svoj auto i vozi po gradu. Svakome ko poznaje ponašanje, narav i snagu tih životinja, jasno je da se radilo o velikom riziku i ogromnoj hrabrosti.

23. 02. 1988. u 10.00 časova se odigralo Samijevo drugo bekstvo. Opet je razvalio rešetke svog kaveza i mirno došao do prostorije u kojoj su doručkovali radnici vrta (trpezarija je tada bila u produžetku stare majmunare). Otvorio je vrata i znatiželjno provirio unutra. Radnici su, ugledavši ga, počeli uz guranje i povike da iskaču kroz prozor, a Sami je, zbunjen ovakvom reakcijom, brzo izašao na vrata i opet se susreo sa tim istim radnicima, koji su ovaj put u još većoj panici počeli kroz isti prozor da uskaču nazad u trpezariju. Sami je tada preskočio ogradu vrta i krenuo ulicom uz navijanje i skandiranje radnika fabrike „Beko“ i učenika Srednje mašinske škole „Petar Drapšin“, koji su, videvši ga kroz prozor, počeli da napuštaju pogone i učionice.

Nekoliko radnika iz vrta je sa velikim mrežama krenulo za njim, ne bi li mu tako preprečili put i usmerili ga nazad ka Vrtu. Prolazeći između kamiona i tramvaja koji su stajali na semaforu i iz kojih su ga putnici začuđeno posmatrali, iskoristio je priliku da se odupre šakama o kamion i tramvaj i malo ih zaljulja, tek toliko da pokaže koliko je jak. Taj momenat su iskoristili radnici vrta pa su stali sa mrežama i, kao, uhvatili ga u obruč, ali za sekund je Sami savladao i tu prepreku. Radnici su mu opet preprečili put mrežama i tako ga usmerili da uđe u dvorište u Ulici Cara Dušana br. 33, gde se popeo prvo na jednu višnju, a kasnije na krov garaže. Čim je vest o njegovom ponovnom bekstvu objavljena u elektronskim medijima, u Dušanovu se sjatilo oko četiri hiljade ljudi, ali broj je nastavio da se uvećava. Građani su nosili parole: „Sami, mi smo s tobom!“, „Sami, ti si pravi!“, „Sami, ne silazi!“, „Ne daj se, Sami!“… Prozori, balkoni, terase, haustori, trotoari, kolovoz, drveće – sve je bilo načičkano narodom. Bilo je glasnog navijanja u stilu „Čuvaj se, Sami!“, „Ne damo te, Sami!“… Ulica je bila blokirana, zaustavili su se tramvaji i autobusi, sudarili automobili…

Do tada nigde nije viđen toliki broj novinara, fotoreportera, snimatelja, izveštača… Radio-stanice su direktno, iz minuta u minut, prenosile događaje na Dorćolu. Posle dugotrajnog i bezuspešnog ubeđivanja, odlučeno je da se Sami uspava i tako vrati u kavez. Pušku za uspavljivanje Beogradski zoološki vrt tada nije imao, čekalo se da je donesu iz osječkog vrta. Sami je uspavan oko 17.00 kada se temperatura već približavala nultom podeoku. Oporavljanje je trajalo nekoliko dana, uz antibiotike i tople čajeve.

sami

Sami je uginuo, od iznenadne opasne bolesti, 11. 9. 1992. u jedan sat posle ponoći. Obdukcijom je ustanovljeno da je uzrok bio infarkt creva.

Sve novine su objavile tužnu vest. Nazivali su ga omiljenim beogradskim disidentom, ćudljivim osobenjakom, velikim džentlmenom, dorćolskim beguncem, alfa predvodnikom, liderom, idolom dece…Pokopali smo ga na travnjaku preko puta ulaza u novu kuću za majmune, a ubrzo je u blizini postavljen spomenik, bronzana statua koja će večito stajati u Vrtu i podsećati nas na divne trenutke druženja.“

Pažljivom čitaocu nije promaklo da se ćerka Zorica i njena bezimena majka (nomen noscium) uopšte ne spominju. To je još jedan dokaz potčinjenosti žena, kako u ljudskom tako i u majmunskom rodu, ali to je posebna tema koja zaslužuje poseban tekst. O antropomorfizmu u tumačenju ponašanja majmuna da i ne govorimo, ali nam ne bi bilo pravo kada bi našu slavnu istoriju pisao i tumačio neko od Samijevih rođaka šimpanzi. Ipak, ovaj tekst je dragoceno podsećanje na jednog od junaka naših „starih dana“, pravog beogradskog pobednika od krvi, mesa i besa, a ne onog Meštrovićevog gologuzana sa Kalemegdana, opevanog u poskočici: „Što se tiče onog spreda, to će Zemun sad’ da gleda!“ Naravno, dugujem objašnjenje ovolikog bavljenja jednim majmunom u tekstu koji ima zadatak da objasni složen odnos ljubavi i mržnje Niša i Beograda, uključujući celu Srbiju. Ako uopšte iko zna šta je to „Srbija u celini i celosti“, kako bi se izrazila još jedna prestonička legenda, ulični pesnik Žika Obretković, koji već odavno šparta nebeskim sokacima. A razjašnjenje je, što svi vole – jednostavno, čak iako uopšte nije tačno. Pokušaću, pa ako ne uspem, to me direktno kvalifikuje za najviše državne funkcije.

Početkom aprila 2013. godine bio sam deo reprezentacije niškog Studentskog kulturnog centra koja se predstavila u beogradskom SKC-u. Naše Akademsko pozorište zablistalo je predstavom „Zovem se Amanda“ o fejsbuk fenomenu „umreženog otuđivanja“ sa zabavnim i ponekad, smrtonosnim ishodima. Kritički su nastrojeni i muzičari iz niške grupe „Decokvaritelji“, koji su kao i glumci, nastupili u čuvenoj velikoj sali bivšeg Oficirskog doma. Mala sala predviđena je za manje događaje, te je u njoj predstavljena knjiga „Ekonomija Srbije – godine opasnog življenja“ dr Ivane Božić Miljković, a potom i književni rad tamo nekog Velibora Petkovića. Svi smo sjajno dočekani i ispraćeni, a bilo je dobro i ono između. Ipak, naš polazak iz Niša otkrio mi je jedan neobičan fenomen: mi mrzimo da idemo u Beograd, bio povod dobar ili loš. Gunđao je moj školski drug iz gimnazije Aleksandar Blagojević i još neki, a pridruživala mu se i autorka knjige ekonomskih eseja, objavljenih prethodno baš u „Pressingu“, za sada jedini dr u našoj redakciji. I tada, ja koji uopšte ne volim da putujem, nezavisno od destinacije, ispalih fazon sa početka ovog teksta o uzaludnosti puta u grad koji više nema Samija.

Dok smeh još traje, otvaram knjigu Desmonda Morisa „Goli majmun“, da ukažem na drugi razlog ovolikog majmunisanja u tekstu o „glavi Srbije – Beogradu“ i ostatku sveta. Uvodni deo ovog, sada već klasičnog dela zoologije, otkriva nam neke činjenice i zaboravljene istine:
„Na Zemlji žive 123 vrste majmuna i čovekolikih majmuna. Dlakom su obrasle 122 vrste. Izuzetak je goli majmun (podsećamo čitaoca da se majmuni dele u dve grupe: majmuni (monkeys) i čovekoliki (bezrepi) majmuni (apes). Naziv „goli majmun“ zadržaćemo u naslovu kao i u knjizi da bismo izbegli glomazni , inače tačni naziv („čovekoliki goli majmun“), koji sam sebe naziva „homo sapiens“. Ova neobična i u velikoj meri uspešna vrsta troši mnogo vremena u proučavanju svojih viših pobuda, ali i u brižljivom prelaženju preko osnovnih. Goli majmun se ponosi time što od svih primata ima najveći mozak, ali pokušava da sakrije činjenicu da ima i najveći penis, smatrajući da je zgodnije da ovu čast, lažno, prepusti moćnoj gorili. Čovek je previše razmnoženi majmun, jak u svojoj rečitosti, precizan u istraživanju, pa je krajnje vreme da proučavamo osnove njegovog ponašanja.“

Tako je pisao Moris u knjizi objavljenoj davne, predrevolucionarne 1967. godine. A onda su se pobunili studenti u Parizu, Beogradu i drugim svetskim gradovima, da bi hipici sve pretvorili u filozofiju hedonizma i definitivno postideli gorilu zbog malog penisa i ptice zbog monogamije. Ratovi ipak nisu ni nestali ni prestali, što nas vraća na pravu prirodu čoveka. Ona objašnjava i večitu težnju, udruženu s čežnjom, da se živi u što glavnijem gradu, bio to Rim, Konstaninopolis ili neki od savremenih megalopolisa širom sveta.

U većem gradu veće su i prilike za zadovoljenje nagona, kako primarnih, tako i onih finijih, izvedenih i nadograđenih potreba. Srbija u tome nije nikakav izuzetak. Više je u Beogradu mogućnosti za posao, dakle – više je hrane. Ne oskudeva se ni u vodi, lično sam u Makišu gledao kako se savska voda filtrira u česmovaču, pošto se prethodno odstrane plastične flaše i drugo đubre, a onda reka tretira hemikalijama. U prestonici ima više muškaraca i žena, te je i prilika za nalaženje partnera veća negoli u Crnoj Travi, Pustoj Reci i drugim malim mestima naše domovine. Jedino se u gradovima teže diše, jer je vazduh smrdljiv baš kao što su Tarabići predvideli. Ali, hrana i razmnožavanje su ipak važniji od mirisa.

Zaključak je pesimističan: ljudi su oduvek težili da budu glavni, a osećaju se važnijim ako su bliži tronu. Najbolje je ako su sami na njemu, ali tronutost im izaziva i ljubljenje gospodarskih skuta i blizina trpeze. I pokušaj da se svaki mali politikant udene u prestonicu ne treba nikoga da čudi. Sve je to deo „filozofije palanke“, a „Palanka nije u svetu, ona je u duhu, svud moguća“ pisao je Radomir Konstantinović, rođen u malom gradu Subotici, koja je u neko doba imala više stanovnika od Beograda. Drugim rečima, države se rađaju i propadaju, a talasi istorije ponekad učine neki carski grad zabačenom vukojebinom. Takva je, recimo Justinijana Prima odnosno Caričin grad u mom jablaničkom zavičaju, ali takva je i Toplica prema Kosmetu.
Ali naša iskrena mržnja prema Beogradu takođe je nezdrava i preti da nas okuje palanačkim okovima. U doba moje mladosti voleo sam da odlazim u glavni grad Srbije i Jugoslavije, ne samo zbog Zoološkog vrta. Obilazio sam knjižare, galerije, išao na utakmice OFK Beograda za koji i dan-danas navijam, u bioskope, pozorišta, na koncerte… uživajući što sam u svom gradu podjednako kao što je i Niš moj grad. Insistiranje na pripadnosti nekom mestu na osnovu toga šta nam piše u ličnoj karti jedna je od prvih odlika palanačkog duha. Opet se pomažem subotičkim genijem: „Palančanin, međutim, verniji je palanci nego samom sebi, bar po osnovnom svom opredeljenju. On nije pojedinac na personalnom putu; on je sumum jednoga iskustva, jedan stav i jedan stil. Ono što on čuva, kad čuva palanku, to je taj stav i stil“.

Međutim, kad naši životi budu i bukvalno ugroženi nemaštinom i nezaposlenošću, onda se opravdani gnev pretvara u mržnju. Ona se pojačava već kad ugledamo televizijski toranj na Avali, a kulminira ulaskom u „neprijateljski Beograd“ koji je sve prigrabio za sebe. Zbog toga su nam potrebni politički i ekonomski vizionari, na tom polju ravni Nikoli Tesli u elektrotehnici. Drugim rečima, ako se Srbija i dalje bude ovako neravnomerno razvijala, onda ona neće biti uređeno društvo moderne države, već najobičnija majmunara. Onda će naši životi biti donkihotski melanholični i smešni, a pobuna uzaludna poput Samijeve. Ipak, jedno se mora priznati: Sami je bio naturalizovani Beograđanin, ali palančanin ni jednog trenutka. Ako bih mogao da se ičemu nadam, voleo bih da budem otvorenog duha, svetski čovek, na način na koji je on bio svetska šimpanza.

Objavljeno u Pressing-u