Deca pakuju kofere dok negujemo podrepaše

Piše: Istoričar Nebojša Ozimić

U tomovima srpske istorije ima na hiljade podataka (imena, cifara i opisa događaja)koji govore o našim ogromnim stradanjima kroz stoleća koja smo preživeli.

Čuvali smo glavu kako smo znali i umeli i nekako nismo razdvajali tu glavu od zemlje na kojoj stojimo. Što reče jedan moj prijatelj koji se bavi uzgojem pčela “kada je velika opasnost po košnicu, matica izađe i za sobom povede preostale pčele.

Ako bi se država gledala kao košnica a ljudi u njoj kao pčele, jedini smo narod koji je napustio košnicu, matica se potrudila da očuva što veći broj pčela koje su se, preko Kajmakčalana, vratile u punom sjaju u svoju košnicu“.

Preživeli smo najveće neprijatelje, u očuvanju svoje košnice učinili ono što nijedan narod nije u ratovima u kojima smo učestvovali – od Kolubare do Košara i Paštrika – dok su nas neprijatelji nabijali na kolac, sekli glave i udove, vešali, žive spaljivali, silovali i mučili na mnoge različite načine. Sve je to nekako ostalo za nama ali je nekako i protrčalo kroz nas.

Sve ono što neprijatelji nisu, uradili smo sami sebi. Cinkarili, tužakali, negovali podrepaše i lomili kičme gde god bismo ih videli.

I uvek su nam drugi bili krivi za ono što nas je našom slabošću zadesilo. Krivi su nam Turci, Nemci i Amerikanci (a sa njima imamo “vekovno prijateljstvo kako kažu oni koji nas vode“)dok deca pakuju kofere trudeći se da nas što manje gledaju ovako ružne, ponizne, zaluđene, bez mozga i ispranog sećanja.

Mladi na niškom keju – slobodna ilustracija

Mi ne možemo da shvatimo da je njima muka od nas i našeg sveta dok se mi za njih žrtvujemo ( što je, naravno, notorna laž).

Bilo nam je bolje kada su nas drugi ubijali. Tada je bio rat i mi smo imali jasno izdefinisanog neprijatelja. Tada smo najbolje branili svoju košnicu i tada nijedna smrt nije bila uzaludna. Sva uzaludnost nam je došla kasnije i sami smo je sebi doneli.

Sada je došlo vreme kada je matica obezglavljena i tetura gde stigne a za njom i ostale pčele. Jedino one tek izlegle vide izlaz i spontano lete ka njemu sa iskrenom željom da ili povuku za sobom druge ili makar budu među preživelim. Osim što slede instikt samoodržanja, mlade pčele rade ono što je nekada davno,samo jednom, urađeno: idu da bi došle i ponovo unele život u košnicu.

4 Comments

    1. Moj odgovor bi trajao dugo. Stoga morate da konkretizujete:
      1. šta sam KONKRETNO dobio od bilo koje vlasti dobio? Kada kažete SVE, to podrazumeva i materijalna dobra. Konkretno molim (drugačije ne možete shvatiti da ne govorite istinu)
      2. šta podrazumevate pod “nezasluženo“? Tačnije, šta je za Vas ZASLUŽENO?
      3. morate da razlikujete dobronamernu kritiku od one druge. Vi biste Nušiću, koji je itekako ismevao svaku vlast a bio njen službenik, zabranili da piše!

    2. @Svetlana,komentar je botovski.Da si malo obaveštena, znala bi da je o svemu ovome pisao Arčibald Rajs, srbski prijatelj i brat

  1. Da li će se mlade pčele vratiti „staroj“ Matici ili će stvoriti novu Maticu…“pitanje je SAD-e“ /USA/ ! A istina je da Maticu oplođavaju trutovi. A ovi , naši trutovi , mislim da nisu sposobni da oplode staru Maticu već je urušiše i upropastiše a Radilice… odoše !
    Kažu : „Matica se u košnici kreće u pravcu kretanja Sunca. Ujutro je na istočnom delu košnice, u podne je između središnjih ramova, a uveče na zapadnoj strani“. Izgleda mi da je kod nas non-stop veče /u Lalinac – pogotovo/ a kod nas Sunce izilazi na Zapadu !
    „Na Zapadu Sunce sija , joj joj…“ !

Оставите одговор на prof dr CVETKO prvi Одустани од одговора

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *