Deda Dragoljub (90) šest meseci čeka ličnu kartu (Video)

piše i kamerom beleži: Miroljub Marković, urednik No-No novina

Zašto ličnu kartu čekam šest pa i više meseci? – počinje svoju priču devedesetogodišnji Dragoljub Đorđević iz Niša.

Ovih dana nema više one uobičajene gužve kod dobro poznate ispostave niške policijske uprave kod Doma zdravlja. Napolju nekolicina smireno i strpljivo čeka, a unutra u prvom hodniku na drvenoj klupi sa naslonom sedi stariji čovek pristojno, sa laktovima naslonjenim na kolena i licem između šaka, a sasvim levo jedna mlađa žena. Sedam i ja na desnoj slobodnoj polovini…

Ravno deseti put dolazim po ličnu kartu i ne znam da li je gotova… – počinje priču stari. Predao sam zahtev tačno prvog novembra prošle godine… Sve mi se čini da još nije gotova… – nastavlja stari tihim, pristojnim glasom.

Očigledeno čovek prosto ima potrebu da progovori koju sa susedom koji je tek pristigao da čeka red. Za početak odgovaram da mi tako nešto nije jasno, ama da mi je neverovatno kad pomislim da je sada polovina juna.

Dragoljub Đorđević

Mene ništa više ne može da iznenedi sa mojih devedeset punih – nastavlja stari svoju priču. – Skoro sam bio na očno u bolnici, da mi snimaju oči. Pitam prvo gde da idem, pa mi kažu: idi tamo pravo, vidiš onaj hodnik, pa desno odmah i tamo se javi. Ja tako uradim, kulturno se obratim jednoj sestri, a ona mi  onako sa visine i grubo: idi ispred i čekaj! Ja čekam, čekam, pa vidim da nema leba i uđem desno, a tamo doktorka. Ljudski se izvinim i pitam da li ona treba da mi snima oči. Ajde, čiča, kad si već ušo… A kad da pođem, baš me isprepada i uplaši. Reče mi: drugi put da čekaš red, a ne da navaljuješ tako, rekla mu je doktorka.

Slušam pažljivo, iako iskreno trenutno nisam  bio baš neki dobar sagovornik. Vidim, ipak, da se i ona mlađa žena levo zainteresovala – pažljivo gleda i sluša starog.

Ma, da li je moguće! Neverovatno mi je i ovo sa ličnom kartom i to  iz bolnice…- spontano izgovorih. Dragoljub Đorđević! A, ti si, stari… Evo ti papir, moraš još malo da čekaš! –  isprsio se mlađani policajac, dežurni ispred onih kancelarija tamo, a sada stoji ispred skrušenog starog čoveka i pruža mu papir.

Novinar ne bi bio novinar da u pravom trenutku nema spremnu alatku-kameru i da je spontano  ne uključi baš kad treba, zapravo, u zadnjem momentu.

Ama,  molim vas, pa vidite, ovde piše prvi novembar kada sam predao zahtev. Što niste rekli da odem do Svrljiga, do mog Lalinca, da lično izvadim dokumenta… Znači, bio je samo cilj da se uzmu pare što pre od naroda. A sad više nije bitna lična karta… Pa ja sam imao staru, a na njoj je pisalo da je trajno važeća. Dok sam živ… A još sam i pomalo, svestan, hvala Bogu, i trudim se da budem pristojan…

Ovako je govorio deda-Dragoljub sa svojih devedeset i gledao u mladog policajca, koji se isprsio ispred njega.

Pa, stvarno, da li je  moguće da toliko dugo ne bude gotova lična karta. Šta je razlog tome? Novinar pita po službenoj novinarskoj dužnosti. Policajac prvo pita „zašto pitaš, ko si ti?“, pa onda „Pa šta, ako si novinar! Daj mi ličnu kartu!“ Novinar nudi novinarsku, veli da je i on došao po novu ličnu, ali policajac, može mu se, i hoće baš da vidi staru i – tako to…

Deda-Dragoljub je morao da se zadovolji sa onim: „ ne znam kada će da ti bude nova lična karta“.

Zašto se, dakle, ljuti deda-Dragoljub? Pa šta ako čeka toliko dugo i što je deset puta dolazio u ovu policisjku ispostavu. Verovatno sve dotle dok mu neko ne objasni da je Svrljig mnogo daleko od Niša, da nije bilo jednostavno ministarki dosadašnjoj Ani Brnabić da u onoj famoznoj EU upravi elektronski,  poveže Niš sa Svrljigom i da će se to sada sigurno ostvariti baš ovih dana kada ona na veliko oduševljenje naroda postaje prva srpska premijerka. Zato i stari Dragoljub treba da bude srećan da ovako dinamično, zanimljivo i srećno gura desetu deceniju života.

M. Marković

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *