Dobar, loš, metroseksualac

[dropcap color=“#DD3333″ type=“square“]g[/dropcap]rađanin: Srđan Stojiljković

U svlačionici smo gledali plejlistu Dejvida Bekama – sluša Džastina Bibera, Selenu Gomez i Braću Džonas. Dobro je znati da čak i Bekam nema dobar ukus za sve.

Zlatan Ibrahimović

Lep dan. Kazandžijsko sokače je oživelo. Bašte kafića su pune, a uskim koridorom prolaze nasmejani ljudi.

Devojke svojim štiklicama nabadaju iskrivljene kocke džombaste kaldrme, a muškarci gledaju levo i desno. Vode se topli razgovori za stolovima popularnih kafića, različita muzika se razliva sa povešanih zvučnika, a smeh odzvanja kao posveta životu.

Iako pažljivo slušam svog sagovornika, pogled mi privlači momak koji je oslonjen na uzdignutu platformu koja je tapacirana i pretvorena u udobnu klupu. U grupi je nekoliko svojih drugara. Trojica od njih četvorice grickaju plastične kašičice – mešače espresa; verovatno nedostatak plastike u njihovim mladim organizmima, ili samo obična nervoza. Okreće mi se u želucu, ali uspevam da srknem hladno pivo.

Momak ima skaradno počupane obrve. Kao da mu je bivša devojka čupala obrve, ili neki uterivač dugova kao opomenu za neizmiren dug. Ipak, on je ponosan na svoj izgled, pa diže bradu, izvija jednu oštećenu obrvu i očijuka sa nepoznatim prolaznicama; a onda, svaki trenutak, kao da salutira, podiže ruku u pravcu nekog poznatog prolaznika. Celo to društvo, kao da su vojna lica posle posla, dižu ruke i pozdravljaju svoje vojnike koji su izašli u grad. Mešavina sreće i ponosa razliva se po njihovim licima nakon svakog uspešnog pozdrava. Oni ne stižu ni da razgovaraju međusobno; što zbog učestalog javljanja poznanicima, što zbog plastike u ustima. Ćute, žvaću i javljaju se. I lagano tresu glavama u ritmu neke tuc-tuc muzike.

Ali, te obrve!

Sjajna je stvara kada se muškarac brine o svom izgledu. Osnovno je da se redovno kupa. To je postulat. Sve ostalo je stvar ličnog afiniteta. Ili trenda. Treba imati meru.

Bio sam mali kada su vladali neotesani i u to vreme neodoljivi muškarci: Gari Kuper, Čarls Bronson, Stiv Mekvin, Žan Pol 300137_obrve_kfBelmondo i drugi. Bili su pomalo prljavi i zli. Moji uzori su ipak bili malo sofisticiraniji muškarci: Sajmon Le Bon, Džon Tejlor, Dejv Gan, Robert Smit, Martin Gor, Morisi, Vlada Divljan, Milan Mladenović…

Već tada kreće značajna promena u tome kako muškarac vidi svoju seksualnost i kako brine o svom izgledu.

Moram da priznam da se većina mojih junaka iz mladosti šminkala, ili u ekstremnijim slučajevima nosili su kožne suknje i košulje sa ogromnim karnerima. To je ipak, čini mi se, bio njihov izraz i pogled na svet. Lude osamdesete.

Standardni arhitip muškarca u poslednje vreme je doživeo evoluciju. Propagiranje modernog muškarca – metroseksualca, koje vrše časopisi namenjeni muškarcima, ima uticaj na psihu čitalaca. U modernim ikonama muškaraca čitaoci vide sliku onoga kako bi želeli sami da izgledaju.

Termin metroseksualac nastao je 1994. kada je kolumnista Mark Simpson prvi put upotrebio taj izraz u svom članku u Independentu. Taj termin opisuje muškarca koji najčešće živi u postindustrijskom, kapitalističkom društvu, i koji se jako brine za svoj izgled, uređuje se, ide na različite kozmetičke tretmane i slično. Ipak, taj termin nije bio u upotrebi sve do 2002. godine, kada ga je isti autor oživeo na svom sajtu Salon.com, kada je pod pojmom metroseksualca isticao Dejvida Bekama. Pod naslovom: Bekamov virus, između ostalog je pisalo:  Bekam je über-metroseksualac. On je sportista, pravi muškarac koji želi pobeći od površnosti i tako postati sveprisutan. Bekam je The One.

Zanimljivo je poreklo ove složenice. Metera je grčka reč i znači majka, a sexus je latinska reč za pol. Mark je priznao da nije razmišljao o izvornom značenju reči kada je prvi put pomenuo termin metroseksualac.

Narcizam i konzumerizam su usko povezani sa ovim terminom. Narcizam tera na trošenje i uređivanje kako bi osoba bila što lepša. Ono što je karakteristično za prave metroseksualce je: ne možeš proći pored svoje omiljene prodavnice a da ne kupiš nešto, imaš dvadesetak pari cipela, sunčanih naočara i satova, ideš kod stilista a ne kod običnog frizera, nosiš samo najskuplji donji veš, ne briješ samo lice, već i pazuhe, celo telo i stavljaš maske i hidratantnu kremu, imaš lažno preplanuli ten, strogo uređenu bradu i savršenu frizuru.

Pitanje je koliko naši domaći metroseksualci mogu da isprate celu ovu priču. Oni koji se bave biznisom ili sinovi bogatih očeva, verovatno mogu. Šta je sa težnjom većine mladih ljudi koji žele da prate svetske trendove i tu nametnutu ulogu prosvećenog muškarca, a zbog nedostatka novca ne mogu da isprate većinu gore pobrojanih uslova? Odgovor je jednostavan. Kao i sve u ovoj izmučenoj zemlji, tako se i ti hibridni trendovi iz sveta, izvrću i postaju apsurdni, toliko da izazivaju i smeh i suze.

Internet, strani časopisi i kablovska televizija… Sve je to dostupno. Samo nedostaje osećaj za sopstveni guber. Ta neutaživa želja biti delom sveta. Imati puno para. Nisam pominjao nezadovoljstvo. Ni kriminal.

Vraćamo se na obrve onog mladića. Njegova nadobudnost. Drečave i šarene najk patike. Espreso u popularnom kafiću. Plastika u ustima i narcizam.

metroseksualnost-feminizam.pngGde su tu devojke i žene?

Sva ova halabuka oko metroseksualnosti je kao bačena rukavica u lice žena. Podignuti su standardi te očekivane lepote i sve one sada sa nevericom posmatraju plodove svoje želje za emancipacijom i jednakošću.

Sve je to previše uplašilo muškarce i oni su odgovorili svojom samodopadljivošću. Manje boli.

Umesto da budu boginje, što im pripada, postale su dekor.

Njegove lepote.

Moj prijatelj je skoro otišao u kozmetički salon kako bi malo sredio obrve. Sasvim malo. Kozmetičarka, iako mlada, imala je nešto staromodnije nazore, pa je prosto odbila da mu sređuje obrve.

„Uopšte nisi dlakav i tvoje obrve su taman kako treba.“, kazala mu je. On je samo bio zbunjen. Nisu njemu smetale obrve, ali je prosto mislio da se to dopada ženama. Gledali su se, zbunjeni, a onda su prsli u smeh. Sve je jednostavno. Žene su žene, a muškarci su muškarci. Sapun ionako nije izmišljotina vrlog novog sveta. Još na dvoru našeg kralja i blabla.

Otpio sam još jedan gutljaj piva. Sada zanet pričom svog sagovornika, zaboravio sam na mladića sa obrvama. Podigao sam glavu, ali on i drugari su odlazili sisajući plastiku.

Zgužvani čovek u kasnim četrdesetim, potpuno pijan, prišao je našem stolu. Nije tražio milostinju, samo je hteo da nam ispriča svoju priču. Nismo baš bili raspoloženi za to. Smrdeo je na jeftin alkohol i znoj. Platili smo piće i hitro smo napustili baštu.

Upitao sam se, kako ovog da okarakterišem. Kao retroseksualca, ili…

„Ovo je samo alkoholičar.“ – odgovorio je moj drug, kao da je znao za moje zbrkane misli.

 

1 Comment

  1. treba da se proizvode i haljine i suknje za muskarce jer rodna ravnopravnost podrazumeva da ako zene nose pantalone i muskarci imaju pravo da se ulepsavaju tj nose suknje,haljine,lakiraju nokte ja sam potpuni heteroseksualac a to mislim od detinjstva i ponekad tako izgledam

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *