Država uskraćuje osnovno pravo onima koji su ratovali za Srbiju

piše i snima: Miroljub Marković, niški novinar

Promocija Aleksićevog trećeg podviga – filma o ratnim veteranima Srbije „Pravo na pravo“ povod za pitanje: dokle će država da bude slepa za uskraćena osnovna prava na jednakost pred zakonom za desetine hiljada ljudi?

Da budemo konkretni i direktni: vest je da je u niškom hotelu „Panorama“ održana promocija dokumentarnog filma „Pravo na pravo“ (producent Miodrag Miljković), što je, posle dve objavljene knjige o dobro poznatim problemima borbe desetine hiljada srpskih boraca-veterana da ostvare pravo na ratne dnevnice, ovo je upravo treći podvig poznatog niškog advokata dr Srđana Aleksića.

Istoga dana ulicama Niša demonstrirali su u zajedničkom stroju ratni veterani sa isto tako velikim brojem radnika bivših niških fabrika, koji i pored pravosnažnih sudskih odluka godinama već uzalud čekaju, traže i mole da im se isplati ono što im država duguje. Ispade tako da im je zajednički imenitelj sadržan u suštinskom pitanju: zašto država Srbija godinama održava atmosferu nejednake primene zakona na svoje građane, zašto dozvoljava tako očiglednu diskriminaciju, odnosno, zašto svojim građanima uksraćuje pravo na – pravo?

Advokat Srđan Aleksić

Aleksićev tim je upravo tako i naslovio ovaj jedinstveni i originalan dokumentarni film, zakonski do kraja argumentovan i ispunjen potresnim pričama ljudi , koji su se u vreme bombardovanja odazvali na poziv države, krvarili, ginuli i branili svoju domovinu. Samo podsećanja radi, pomenimo da su borci Topličkog kraja ostvarili pravo i naplatili ratne dnevnice, a blizu stotinu hiljada boraca-ratnih veterana iz svih drugih krajeva Srbije do dana današljeg ostali uskraćeni za isto.

Podneli smo dvadeset hiljada tužbi za diskrimnaciju, i uveliko se usvajaju u svim sudovima u Srbiji, a pripremamo još trideset hiljada novih tužbi. Posle svega, sada verujem da smo blizu konačnog cilja da svi borci ostvare svoja prava… – rekao je, između ostalog, dr Srđan Aleksić okupljenoj masi boraca na promociji filma.

Klik za uvećanje

Imajući u vidu sve ove muke običnih malih ljudi iz naroda, koji su se borili i mnogi od njih se nisu vratili sa ratišta, prosto se nameće pitanje: pa da li je moguće u savremeno doba legaliteta i zakonitosti da se ovakve stvari dešavaju, razvlače i time na najgori mogući način ponižavaju ljudi? U filmu se, na primer, vide dva brata u selu Draškovac kod Leskovca, koji žive na stotinu metara udaljenosti, ali je jedan ostvario pravo, a drugi, još nije!? Više njih odlulčno izjavljuje da im nije stalo do tih para, jer nema para koje će da plate ponižavanje čoveka, a da će svaki dinar kada konačno ostvare pravo isti pokloniti u humanitarne svrhe. I tako se nižu čudne i prosto nevereovatne priče, a slične su i one koje govore nekoliko hiljada niških radnika koji sa pravosnažnim sudskim presudama u rukama ne mogu još uvek da naplate ni jedan dinar!?

I tek kada čujemo iskrene iskaze ojađenih ljudi od sopstvene države, onda se razumljivo opravdano postvlja suštinsko pitanje: u kakvoj to državi živimo?

Pitanja, samo pitanja, ali nikako i nigde pravog i konačnog odgovora. Pođimo zato od premise da format jedne države direktno zavisi od formata prosečnog čoveka, odnosno, od takozvanog običnog malog čoveka. Konkretnije, pitanje je: koliko je zadovoljan životom taj običan mali čovek u svojoj državi? Na žalost, teško je izbeći žalosni zaključak! Ako je format običnog prosečnog naroda, takozvanog malog čoveka, sužen – takav je, dakle, i format te države – sužen, siromašan i sa neizvesnim i nesigurnim perspektivama. Zašto se onda čudimo kada nam predsednik države saopštava žalosnu činjenicu da je u Srbiji svakoga dana manje za 99 stanovnika. Nepopularno i neprijatno zvuči prevod na kolokvijalni srpski: toliko svakog dana u ovoj našoj zemlji više ljudi umire nego što se beba rodi! A koliko dnevno odlazi tragom bez obzira i povratka, trbuhom za kruhom – e, o tome se ne govori tako konkretno i sa eksplicitnim podacima. A šta oni da traže u zmelji u kojoj im je uskraćeno pravo na – pravo? Zapravo, i osećaju se kao da im je uskraćeno pravo na vazduh, disanje, na goli, elementarni život…

2 Comments

  1. Dali je diskriminacija što nemamo Zakon Za Veterane ili borce, pa čekamo u redu kod doktora :borci, veterani, dezerteri ostali i niko nema prvenstvo…!

  2. Aman , ljudi… ne uskraćuje im DRŽAVA pravo , nego ljudi na vlasti /domoljupci /,koji su bili zagovornici ratova !
    A veterani su ginuli , krvavili gaće i borili se u ime države Srbije!
    DEJA VU …

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *