Gde smo to pogrešili?

[dropcap color=“#DD3333″ type=“square“]g[/dropcap]rađanin: Nebojša Ozimić

ozimic2Poslednjih godina Nišlije intenzivno vežbaju svoju pismenost. Poriv da se ostavi trag o sopstvenom postojanju jači je kod onih polupismenih koji najčešće vežbaju svoju pismenost na spomenicima kulture.

Sa druge strane to i ne čudi kakve su učitelje u ovome imali.

Odmah po ulasku jedinica NOV u Niš 14.oktobra 1944.godine srušen je spomenik Kralju Aleksandru II Karađorđeviću. Očevici se sećaju da su crvenoarmejci tenkovima iščupali ovaj po mnogo čemu jedinstven spomenik da bi kasnije bio isečen u delove i pretopljen. Tom prilikom su ubijena dva crvenoarmejca (pao spomenik na njih) i njihovi grobovi se nalaze jasno obeleženi nedaleko od mesta gde je bio spomenik.

U godinama koje su dolazile uklonjena je bista kralja Aleksandra II Karađorđevića u Niškoj Banji, spomenik Nikoli Pašiću i još poneki. Oslobodioci su postavili nova merila vrednosti.

Narednih pola veka postavljale su se biste naveliko, dizani su spomenici sa i bez razloga a onda je, opet, došao period nepodobnih pa su oni koji su došli na vlast rešili da oni pre njih ne zaslužuju te spomenike. Opet je došlo do poznatog sindroma “ruši- gradi novo“. U fotofinišu setili smo se da bi bilo dobro postaviti spomenike Konstantinu i Nemanji i to se lagano sprovodi u delo.

FOTO: telegraf.rs
FOTO: telegraf.rs

Nešto ipak ne jenjava. Šaranje po spomenicima koji krase Niš, naročito kompleksa na Bubnju, postalo je zaštitni znak raznih grupa ali i pojedinaca.

Ništa normalnije nego išarati sprejem spomenik ili napisati nešto pogrdno za ljude čija su telesa ispod bubanjske zaravni.

Odsustvo prihvatanja ovih žrtava kao svojih je zapanjujuće ali, nažalost, i normalno za ovoliki grad.

Na Ćele kuli i Čegru svakih par meseci novi grafiti. Gde smo to pogrešili u vaspitavanju dece? Negde sigurno jesmo čim su uspeli da brzo išaraju spomenike na keju – Šabanu Bajramoviću i Konstantinu Velikom.

FOTO: novosti.rs
FOTO: novosti.rs

Jedan spomenik u Nišu me je iskreno začudio i obradovao. Spomenik ćirilici, smešten kod galerije “Srbija“, predstavlja najgenijalniju ideju koju sam skoro video.

U godini kada u Vukovaru nikako neće ćirilicu, kada je ista potisnuta sa ovih prostora u većoj meri, kada obeležavamo vek od početka Velikog rata nekom čudnom simbolikom podignut je spomenik pismu koje se vodi kao identifikacija za Srbe.

Bilo bi sjajno da se prestane sa ružnim šaranjem našeg kulturnog nasleđa. Možda ne možemo da utičemo na mir u svetu, na UV zračenje ali na ovo itekako možemo.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *