Gde su navijači „Radničkog“ na stadionu „Čair“?

Gostovanje Crvene Zvezde na „Čairu“ u subotu je pokazalo pojavu koja se događa već više meseci, ako ne i duže. Navijača „Radničkog“ ima sve manje na samom stadionu. Slika polupraznog juga kada se Fudbalski klub „Radnički“ Niš bori za ulazak u Evropu je u najmanju ruku tužna, ali i čudna. Ova utakmica je samo primer toga, a slično se događa i kada se igra sa Partizanom. Na utakmicama gde gostuju drugi klubovi u publici ima nekoliko stotina navijača.

Južna tribina

Ovde nije reč o Meraklijama, navijačima „Radničkog“. Njih ima nekad više, nekad manje, ali su tu. Pitanje je gde je armija navijača, mnogobrojnih društava koji su u grupama dolazili na stadion jer su, na primer, u vreme trenera Milana Rastavca, videli da klub dobija snagu, raste. Prema rezultatima slična je situacija i danas, s tim što tih simpatizera ima sve manje.

Bratislav Bata Vučković, nekadašnji fudbaler i rođeni Palilulac kaže da je u subotu osetio lično razoraranje. On je organizator mnogih sportskih manifestacija, nekada je organizovao i putovanja navijača „Radničkog“ u goste.

Nama ne trebaju neprijatelji, sami sebi umemo najviše da naštetimo. U ovom trenutku sve Nišlije moraju da budu Meraklije. Duša me bolela, gledam severnu tribinu, hajde tu bi trebali da budu „protivnički“ navijači, ali pola istočne tribine navijalo za Zvezdu. Da se razumemo, ja sam Zvezdaš, ali ko dođe na nišku kaldrmu, tu sam svim srcem za „Radnički“. Tako da eto, osetio sam jedno razočaranje. I u svemu tome, nema nikakve veze ko vodi klub. Pa, onda bi neko uvek imao razlog da ne dođe na stadion. Radnički je jednostavno večiti klub i ne sme se mešati politika i sport – kaže Vučković.

Istočna tribina protiv Crvene Zvezde

On kaže da „ima jedna zanimljiva stvar, a to je da kada nije bilo jasno definisanih navijačkih grupa, na stadionima je bilo više navijača“!?

Redža Stojiljković me uputio na jednu utakmicu, ima je na You tube iz 1975/6. godine kada je u jednoj nebitnoj utakmici sa sarajevskim Železničarom bilo 10.000 ljudi na stadionu. Neverovatno lepa slika tadašnjeg „Čaira“ – priča Vučković.

I zaista, dok je trajala bakljada navijača Crvene Zvezde, nekoliko stotina baterija na telefonima je svetlelo ka severu. Na istočnoj tribini je bilo navijača Radničkog, ali je jedna veća grupa građana dovela svoje mališane da prisustvuju utakmici što je za pohvalu.

Nenad Neni Stojanović, navijač „Radničkog“ i organizator tribina na kojima se razgovara o suzbijanju huliganstva na stadionima kaže da prave Meraklije vole svoj grad i svoj klub više od sebe.

Meraklije su na svakoj utakmici bez obzira koja se liga igra i koliko je važan meč. Oni putuju, prate klub i bezgranično ulažu sebe u „čarobni jug“. Uživanje je gledati ih i biti deo juga. Nije im toliko bitan rezultat, ali im je bitno kako igra „Real“. Ne vole političare i politikanstvo. Cene zalaganje svakog igrača. Imaju svog kapitena. I sramota ih je da gledaju nameštene utakmice! – priča Stojanović, ali i predlaže rešenja kako omasoviti ovu grupu navijača.

On kaže da je teško definisati zašto nema više ljudi na jugu?

Veliki deo Nišlija prati Zvezdu i Partizan. Neki od njih odu i na deo za gostujuće navijače. Valjda su gosti u svom gradu. Neki, onako stidljivo, odu na istok, ali ipak malo bliže blizancima. Sigurnije im je valjda. Ono što znam sigurno je da ima puno više pravih navijača Radničkog. Zašto ih nema na tribini problem je kluba, a i njih samih.

Južna i istočna tribina prilikom pobede Radničkog nad Zvezdom 2:1 na Čairu pre par godina

Promotivne akcije kluba

Gde su promotivne akcije kluba? Teško je odštampati i podeliti majcu, kapu, šal? Ne, mislim da ovi ne znaju. Da li se sezonske karte prodaju samo nedelju dana? Koji je razlog za to? Pustite ljude da odluče i da kupe sezonsku kad god oni hoće. Tada će doći na stadion. Zašto ne ponuditi sezonsku kartu sindikatima, firmama, školama? Pustiti da se kupe na rate?
Gde su promotivne akcije za klince, osnovce, srednjoškolce. Suviše pitanja… A simpatizeri? Gde su? Sede u svojim kućama i na fejsbuku analiziraju svaki potez i udaraju recke (Recku). Oni bi sve bolje i dugačije – objašnjava Stojanović.

On dodaje da igrači moraju sedam kola (sada već pet) da ostanu neporaženi i da im je svakako potrebna podrška s tribina.

Sa druge strane, šta igrači treba sa urade. Ostanu neporaženi 7 kola, a na Čairu jedva hiljadu ljudi. Evropa nam nikada bliža, a na jugu protiv Zvezde malo preko ovog broja. Karta nije bila skupa (300 dinara jug). Nišlije očigledno nešto tišti i nervira. Vole da se vežu. Teško im je da upoznaju šestog/sedmog trenera u sezoni. Ne vole da neko blati naš klub. Da svi „mlate koprive“ našim k…om (klubom). Alergični smo na penale. Mi volimo viteški, onako niški, za klub – zaključuje Stojanović.

Snimak iz osamdesetih godina (klik za uvećanje)

Slično mišljenje ima i Danijel Đorđević, Meraklija koji prati „Radnički“ i na gostovanjima.

Nema mnogo razloga što nema navijača na stadionu, ali se ne može tako lako definisati. Sreo sam neke drugare iz one grupe „Meraklije Zapad“ koji ne dolaze više na utakmice. Jedan od njih mi kaže „To nije više moj klub“. Ne znam šta da kažem. Sa društvom, prijateljem, sednemo u kola i idemo s Radničkim u Kruševac, Surdulicu, pa i Beograd. Tamo gde može da se stigne za dva do tri sata, odgledamo utakmicu i smatram da se tako daje prava podrška „Radničkom“. Sada proitiv Crvene Zvezde je policija na jugu nas koji smo mirni navijači držala skoro sat vremena zarobljene na jugu dok se udalje Delije iz Niša. Koji će otac da dovede dete na jug sledeći put…? – kaže Đorđević.

„Radnički“ je u svojoj istoriji od 1923. godine pa do danas imao mnogo problema, a takav klub sa tradicijom mora da ima uspone i padove u svakom pogledu. Ostaje nada da će i ova pojava biti samo sećanje.

M.S.

3 Comments

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *