Kako Rusi love zečeve

Još jedno priznanje niškom novinaru Miloradu Doderovicu
Milorad Doderović, novinar SBS radija

Aktuelni liberalni ekonomisti skloni su da tvrde kao je onaj socijalistički koncept velikih industrijskih giganata unapred bio osuđen na propast, ali kao nišlija koji se dobro seća onih najboljih vremena EI, MIN, Niteksa, DIN-a, Vulkana, Fabrike pumpi „Jastrebac“, AIK-a, Žitopeka, Srbijaturista, Srbijatransa, Žitoprometa, Poljoprometa, Pivare, IGM „Ćele Kula“, Građevinara, KTK „Đuka Dinić“ i drugih i onog što sada vidim da je ostalo i što će otići u stečaj ako već nije – zastaje mi neka čudna knedla u grlu.

Možda sve ove niške firme, od kojih su pojedine zapošljavale po desetak, petnaestak, a sa pogonima širom bivše Juge i po dvadesetak i više hiljada radnika i nisu mogle da opstanu u nekadašnjem organizacionom obimu i sa istim programima proizvodnje i brojem radnika, ali sam apsolutno siguran da mnoge nisu morale baš toliko da propadnu, nestanu, zarastu u korov i odu stečaj.Jer, ne mogu da se otmem utisku da je proces njihove privatizacije tekao sa dobrom namerom i države i njihovih kupaca i sa željom da se dalje razvijaju.Više mi se čini da se prvo išlo u njihovo namerno upropašćavanje i obezvređivanje,da bi se što jeftinije prodale na raznim tenderima, a da su njihov placevi bili nešto što je najviše interesovalo kupce tih firmi.Istovremeno, gotovo da sam ubeđen da su se pojedici sa lokalne gradske i budžovani sa vrhova državne vlasti, lično dobro okoristili od onih kojima su omogućili da na tenderima za sitne pare postanu vlasnici najvećih niških industrijskih i drugih giganata i uglednih firmi.

800x600_protest-u-ei-1

Ovo kažem jer ne pristajem da verujem da na domaćem i inostranim tržištima nije bilo mesta za niške TV prijemnike, veš mašine, renrgen aparate,remontere lokomotiva i vagona,gumarce, proizvođače pumpi (i to ne samo onih običnih, već i za nuklearke),zatim za tekstilce i kožare, pivare i građevinare i proizvoćače građevinskih materijala, za turističke i ugostiteljske poslenike, mesoprerađivače.. i tako redom.Niš je kao univerzitetski centar imao veliki broj inženjera, menadžera,ekonomista, pravnika, veštih industrijskih majstora, kao i drugih vrsta iskusnih kadrova koji su mnoga zdrava i perspektivna jezgra industrijskih giganata mogli da podignu na zdrave noge. Zar je proces tranzicije i privatizacije i u Nišu i širom Srbije morao da teče kao u onom vicu o tome – kako Rusi love zečeve?A u vicu se kaže da ih love tako što uđu u šumu, rafalno pobiju sve što mrda, a onda natenane biraju zečeve!

Gotovo je neverovatno, ako nije namerno, sa kolikom lakoćom su na privatizacionim tenderima raznim tajkunima sa sumljivim kapitalom prodavane, najbolje, a onda i ostale firme.Često i nekakvim „kompanijama“ sa zvučnim nazivima koje su ustvari bile samo „mašna, tašna“ i ništa više, a koje su sa neverovatnom lakoćom upropašćavale ono što bi kupile, isterujući radnike naulicu, a brže bolje rasprodajući zaostale mašine i opremu.O tome uostalom najbolje govore i brojke o broju poništavanih privatizacionih ugovora.Jedna od najskupqih privatiyacija u Nišu vezana je za „Srbijaturist“ koji je prodat kompaniji „Junivorld“ američkog biznismena Srbe Ilića.Srba je oko toga jurio Srbiju, Srbija Srbu, sve je došlo pred međunarodni arbitražni sud u Parizu i on je presudio u korist „Junivorda“ uz visoku štetu po državu Srbiju. Glavešine iz državne Agencije za privatizaciju, a čijem čelu je jedno vreme bio i bivši premijer Mirko cvetković, niko ne proziva niti poziva na odgovornost. Niti se ta agencija mnogo interesovala za sudbinu prodatih firmi dok one ne odu na totalni čabar.

Na žalost, najškolovanije niške industrijske kadrove sretao sam poslednjih godina na gradskom buvljaku gde prodaju i preprodaju sve i svašta dabi preživeli sa svojm porodicama.Ili sam ih sretao u redovima ili protestima na gradskim ulicama i pred zgradom filijale Nacionalne službe zapošljavanja, gde traže da im se isplate zaostale minimalne zarade i uplate doprinosi za radni staž,kako bi se dokpali kakvih takvih crkavica od penzija.Za to vreme, profesija „stečajni upravnik“ donosila je pojedincima više nego dobre pare.A neke mlaže vrsne visokoobrazovane kadrove sretao sam po evropskim zemljama, a u Melburnu i u Australiji tokom nekoliko višemesečnih boravaka elektronce iz EI koji su postali vro ugledni stručnjaci u australijskom „Eriksonu“ i drugim poznatim kompanijama.Nedavno u jednoj reportaži iz kineskog Šangaja čuh bivšeg gradonačelnika tog grada koji kaže kako je šangajska gradska administracija prve računare kupila u Srbiji, u EI Niš. Vlatko Stefanovski pak govori kako ga američki muzičari stalno spopadaju pitanjem gde mogu da kupe srpska piojačala i zvučnike sa znakom EI…

Groblja očerupanih pa onda i totalno propalih nekad uglednih niških i srpskih preduzeća niko više ne posećuje.A ovaj poslednji paket preduzeća koja su ne radeći ništa živela na državnim jaslama sada retko ko hoće da kupi, pa će otići u stečaj. A država je inače godinama debelo plaćala navodne menadžerske veličine koje su imale zadatak da ta preduzeća, popu EI, oprave i izvuku iz bule.Ništa nisu uradili, a niko ih nije ni pitao šta su i kako radili. Oni će sada otići ili su već otišli da svojom nesposobnošću upropaste i neke druge firme.Opet kao „partijski eksperti“ često sa diplomama i akademskim zvanjima koja su na naprečac donosili sa raznih privatnih univerziteta i fakulteta.

Nekada su se Nišlije i Leskovčani svađali na temu ko je veći industrijski centar. A kada bi Nišlije dokusurile svoje komšije da bi ih sve redom mogli zaposliti samo u EI, ostajući bez argumenata Leskovčani bi odgovarali:

„Bem ti grad sas tri slova“!

Da završim pitanjem na koje inače nemam odgovor – kolko košta da unutra plačemo?