Lov na zečeve

[dropcap color=“#DD3333″ type=“square“]g[/dropcap]rađanin: Dejan Stojiljković

IMG_5507Bila je to druga godina nakon oslobođenja, negde s jeseni 1879. godine kada je Stevan Sremac došao u Niš za predavača gimanzije. Nije znao da će taj dolazak na njega i njegovo delo ostaviti neizbrisiv trag, šetao je mirno profesor Steva kaldrmisanim niškim ulicama i krivudavim sokacima, od Kevine Male do Donine česme, od Sotiraćevog sokačeta do Šefteli sokaka, s blagim osmehom ispod brkova, lica rumenog od popijene ružice u „Margeru“ i „Bosni“.

Put ga je tako često navodio u kujundžijsku radnju Mihalaća Nikolića Kalče, čuvenog lovdžije.

„Obukaja jedno kapuče t’načko, jedne kratke pantalonke – ličeše na ribu vretenarku“, sećao se Kalča njihovog prvog susreta.
„Prvi put iz čkolju da ga ispratu u Niš. Parku neje imaja, pa sve ideše s Mitu Božića ćatib bašiju u niški sud. On ga raneše, on mu davaše za tutun, za sve“.

Da li iz sažaljenja prema siromašnom profesoru-dođošu ili iz puke želje sa hvalisanjem, Kalča je često divanio sa Sremcem i pričao mu svoje lovačke priče, nije mu mnogo smetalo što profesor Sremac, pušeći njegov duvan i ispijajući njegovu kafu i rakiju stalno nešto zaspisuje u svoju beležnicu. U toj beležnici se nisu našli obućar Kurjak, jorgandžija Živko niti tadašnja niška „finija“ gospoda, predsednik opštine Vlajko Aldup ili advokat Vasa Glagolj, jer se Kalča nije družio sa njima.

„Toj nesu Nišlije, nego Srbi!“, znao je često da kaže.

I tako, desilo se da je jednog dana Sremac  zatražio od Kalče da ga sa svojim društvom povede u lov. Ovaj je to glatko odbio uz obrazloženje da profesor ima urokljive oči i da će sve da poplaši zajci“.
Uvređeni pisac je znao kako da se „osveti“ za ovo poniženje, baš kao što to mnogi pisci vole da čine.
Rešio je da Kalču stavi u svoje delo.
Ostalo je istorija.

„Sramota!“,  jadao se Kalča nakon što se „Ivkova slava“ pojavila u jednom časopisu. „Zatoj li sam ga pušćaja u dućan? Da pisuje l’žovne knjige? E moj Stefane, sveti Stefan nek ti je na pomoć, što te ne nađo, ja t’g tebe u Niš, što si otkršija glavu u Beligrad, a ja ti ćaše ubavo provrtim rupu za onoj laganje… I još mi sam ispratija jednu knjigu, pa napisaja: Za uspomen na mojega dobrog čiča Kalču. On po star od mene, men’ me vika Čiča Kalča?!“

Spomenik_Stevanu_Sremcu_i_KalciDosta vode je proteklo Nišavom i „Ivkova slava“ je u međuvremenu postala najlepše delo napisano o Nišu.

U samom centru grada, na mestu gde je ulaz u znamenito Kazandžijsko sokače stoji spomenik Kalči i Sremcu, sede njih dvojica za stolom, ispred Sremca čaša vina a ispred Kalče čokanj sa rakijom…

Kalča priča a profesor Steva sluša.

Gledajući ih tako, čovek ne može a da ne pomisli kako ponekad neke velike stvari zavise od puke igrarije gospe sudbine, jer, ko zna šta bi bilo da je Kalča ipak rešio da Sremca odvede u lov na zečeve.

 

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *