Malo nam je muka od gatara, vračara, lajf koučeva i motivatora

piše: Žikica Simić, doktor sociologije

Čovek po priodi inertno, oportuno i konformistično biće koje beži od izazova i napora, od odgovornosti i istine o sebi, koje potcenjuje sebe i svoje mogućnosti, odnosno da često nije svestan koliko i šta može i da obija da se menja sve dok na to nije prinuđeno.

Međutim, to je samo jedna strana priče. Previđa se činjenica da za čovekovu realizaciju obično nisu dovoljne samo sposobnosti, volja i trud, već i sredina u kojoj živi i koja mu pruža šansu ili ne da razvije potencijale i ostvari uspeh ili barem elementarne uslove za „dostojan“ život.

Dok gatare, vračare, astrolozi obično uzrok neuspeha, nevolja, nesreća nalaze u drugim, zl(onamern)im ljudima („urokljivim“, „baksuznim“…) i spoljnim faktorima, tj. nečiji loš život objašnjavaju i pravdaju višim i zlim silama (nisi ti kriv nego ti je takva sudbina, loš raspored planeta, kriv ti je džavo, neko ti pravi „mađije“…).

Takođe, naši ljudi su se suviše uzdali u Boga očekujući da On odradi umesto njih ono što su oni dužni i pasivno se prepuštali komfornoj zaštiti socijalističke države što je sve to u duhu pagansko-pravoslavne i socijalističke istorije i tradicije. S druge strane, u današnjim uslovima šok-tranzicije, tj. društveno-ekonomske transformacije na kapitalizam u srpskoj verziji, motivacioni govornici (MG) i i lajf koučevi (LK) odlaze u drugu krajnost i obično sugerišu sasvim suprotne stvari: sve zavisi od tebe i za sve si isključivo ti kriv.

Doduše, ne mogu se baš svi MG i LK, po kratkom postupku, trpati u isti koš i smatrati prodavcima magle i šarlatanima. U njihovim pričama ima dosta istinite, ohrabrujućeg i „pozitivnog“ govora, kako oni vole da kažu ili njihovi „sledbenici“, koji njihovu naivno-optimističku filozofiju ili psihologiju dodatno banalizuju time što neprestano govore o pozitivnim mislima i energiji kao receptu za sve. Međutim, „danas je divan dan“, „misli pozitivno“, „sreća je u malim stvarima“ ne pomaže kad vam se izvršitelj zakuca na vratima.

Međutim, i oni bolji neretko su skloni prenaglašavanju odgovornosti i krivice pojedinca nasuprot veoma nepovoljnih spoljnjih objektivnih okolnosti – društvene situacije. Zapravo, pred pojedinca se postavljaju suviše visoki i nerealni zahteve i njemu se sugeriše da je sasvim svejedno da li se živi u stabilnoj i perspektivnoj zemlji koja pruža šanse ili ne (npr.u Americi kao „zemlji snova“ ili Srbiji).


Daleko od toga da ovi MG i LK svesno služe vlastima za razliku od raznih vidovnjaka i proročica u vreme Miloševićeve vlasti kao što su to bile „vidovita“ Borka ili proročica Kleopatra, a Milja Vujanović koje su isključivu krivicu za ono što nam se događa – rat, krizu i propadanje – Srbije nalazile u spoljnejm faktoru.


Kao da čovek živi u nekom društvenom vakuumu pa mu se servira da je uvek on isključivi „krojač svoje sudbine“, a nimalo i nikada država. Ako je sve na pojedincu, zašto se vlast trudi i hvali da otvara nova radna mesta i govori da treba da stvara poslovni ambijent.

Takvi stavovi MG i LK idu na ruku aktuelnim vlastima i uklapaju se u „duh vremena“ našeg „tranzicije katastrofe“ (iako nismo sasvim napustili socijalizam, i to njegove lošu stranu) i priču o lenjim Srbima koji ipak rado prihvataju jeftine poslove u kompanijama stranih investitora, sa strogom radnom disciplinom i sumnjivim uslovima rada bez sindikalne zaštite, neretko ispod svog stepena obrazovanja.

Sem toga, glad, nemaština, besparica su efikasno sredstvo protiv nerada.

Za nas vlast ima dve suprotne priče:

1) socijalističku, za svoje članstvo koje uhlebljuje u pretrpani javni sektor, i 2) surovu kapitalitičku, za one druge kojima govori da su lenji i da se posao ne čeka već traži. A zapravo, naš narod nije toliko lenj, iako ima i toga, koliko nedovoljno nepreduzimljiv, tj. lične inicijative, bez poslovnih ideja, vizija, navikao da mu, u vreme socijalizma i ranije, neko drugi (obično država ili neki preduzetnik) da ili stvori posao – bez preduzetničke kulture. Jeste da smo često malodušni i džangrizavi, da oklevamo i očajavamo i ne činimo ni ono što bi smo mogli izgovarajući se da druge. Ali, s druge strane, realne mogućnosti su nam veoma sužene. Zato se naši ljudi tradicionalno rešavaju za napuštanje zemlje u kojoj nemaju šansu i u tome smo sam vrh u svetu. Uprkos tome, postoji mit o Srbima kao nemobilnima radi posla.

Sve je više onih koji su mobilni i okviru zemlje. Znam mnogo ljudi iz svoje sredine koji su otišli da rade u prosveti i zdravstvu u Istočnoj Srbiji (Negotinu, Majdanpeku, Boru), ponekog i u Vojvodini, a koliko tek svi mi znamo one koji su otišli za Beograd. Ono što tu mobilnost ograničava je da nigde stanje nije sjajno i da život u drugom gradu ili kraju iziskuje nepodnošljivo visoke troškove.

Te priče MG i LK se podudaraju sa današnjom neoliberalnom kapitalističkom filozofijom koja čoveku prebacuje krivicu: što je siromašan, nezaposlen, socijalni slučaj, da je problem u njemu jer je lenj, nije se snašao, nije sposoban. Iako ima siromašnih isključivo svojom krivicom to ni izbliza nije uvek slučaj. I ne samo zbog nezaposlenosti, krivica mu se nabija i zbog toga što još uvek živi u roditeljskom stanu, što nije u braku. U vezi s tim, čuveni Čomski je kao jedan od 10 uspešnih manipulativnih principa kojima se služe vlasti naveo i stalno izazivanje kompleksa lične krivice i manje vrednosti onima koji su nezadovoljni stanjem u društvu i svojim ličnim.

Međutim, čak i u zemljama sa najvišim ekonomskim standardom, koje su nam uzor, u vreme svetske ekonomske krize došlo je do regresivnog procesa. Oni koji su napustili roditeljski dom i snašli se u svetu vraćali su se njemu zato što su ostali bez posla i bez mogućnosti da snose životne troškove – roditelji su ih izdržavali i čuvali im decu.

Ova priča kao da govori o našoj nacionalnoj sklonosti ka protivrečnim ekstremima (najbolji smo-najgori smo, nizašta nismo krivi-za sve smo krivi, zaokret iz krajnjeg konzervativizma u ekstremni liberalizam…) a istina je u ravnoteži između ove dve isključive krajnosti. Nisu nam za sve drugi kriv al neće biti da smo isključivo sami krivi za sve.

 

1 Comment

  1. G-dine Žikice Simiću, doktore sociologije , mada nam trebaju patolozi – a imamo ih !!!??!
    Lepo /poučno/ je ovo što ste napisali …
    Ne znam kada i gde čuo sam poučnu priču , bajku , basnu , kako god …
    Elem , na nekoj hridi , usled oluje na moru , nadje se naš čovek i udaviće se – vidi on i počne da se moli Bogu !
    U neko vreme , vidi on ide čamac ka njemu i toj hridi , gde se nalazio , i ovi iz čamca mu doviknuše :“‘Ajde dodji u čamac , da te spasimo“ ! „Ne , odgovori on, Bog će me spasiti“ ! Ovi , iz čamca videše s’ kim imaju posla, okrenuše čamaci vratiše se !
    A , oluja beše sve jača i jača ! Odjednom , ka hridi krene i brod , ka nevoljniku – koji samo što se ne udavi ! Viču iz broda: „‘Ajde, predji u brod da te spasimo“ ! „Ne , odgovori im nevoljnik , Bog će da me spasi“! Okrenu oni brod i vrate se.
    Ali…pošalju mu oni i helikopter /v“azduhoplov“/ i normalno , nevoljnik vrati i „vazduplohov“ i reče im da će Bog da ga spasi ! I kao što biva , talasi mora budu sve veći i veći , otrgnu nevoljnika sa hridi /rta , hrta/ i on se udavi, utopi…
    Ode on pred Boga i poče da mu prebacuje :“Ja sam se uzdao u tebe da me spasiš a ti dopusti da se udavim“ ! BOG ga gleda i reče mu :“Poslao sam ti čamac , pa sam ti poslao brod , posla’ ti i „vazduplohov“ heliokoptera i ti si sve to odbio“!
    Naravoučenije : „Ko umije … ostaje živ“ ! A ostali što glasaju – za naši , vaši i ostali …“Stoli me Bojko“ za svinji!

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *