Sa Markom Milačićem, liderom organizacije „Otpor beznađu“ i osnivačem Pokreta za neutralnost Crne Gore, razgovarao je Đorđe Bojanić o tome kako je biti Srbin u Crnoj Gori, srpskoj nacionalnoj ideji, savezu sa Rusijom…
Marko, kako Vi danas vidite srpsku nacionalnu ideju?
Pogledajte, recimo, Crnu Goru pa ćete dobiti odgovor na to pitanje: od Njegoša, jednog od najmarkantnijih modernih utemeljivača te ideje, par vjekova kasnije došli smo do sveprisutne anti-srpske, zvanične ideologije, i to upravo iz njegove, svjetovne fotelje. To nije niti slučajno, niti produkt samo domaćih faktora porobljavanja i uništavanja duha: riječ je o projektu iskorjenjivanja naroda. Crna Gora je lakmus papir, a ideja je regionalna: cijeli prostor na kome živi isti narod, u Crnoj Gori je on dvoimen, mora biti destabilizovan, pocijepan i razdijeljen.
Koja je Vaša geopolitička orijentacija?
Izboriti se i očuvati neutralnost je od egzistencijalne važnosti. Neutralnost, i to nam govori iskustvo evorpskih neutralnih zemalja, ne samo da donosi bolje preduslove za ekonomski prosperitet, već i neuporedivo bezbjedniji ambijent, u periodu sve izraženiji globalnih prijetlji. Neutralnost je, što bi rekao moj prijatelj iz Sarajeva Damir Nikšić, pozicija za koju se moramo boriti kao što se moramo boriti za očuvanje šuma Amazonije, od kojih nam zavisi kiseonik.
Nasilno uvođenje Crne Gore u NATO imalo je za cilj ne samo atlantizaciju Crne Gore, već i regiona, to je poslednja stepenica ka atlantizaciji Srbije, kao najvažnijeg regionalnog igrača. Zato je sada od vanredne važnosti da se Srbija odupre pritisku i očuva i unaprijedi poziciju neutralnosti.
Zašto ste za savez sa Rusijom, koji je i jedini ispravan put, objasnite?
Najbolji odnosi sa Rusijom su imperativ naših država, regiona, Evrope. Od kada je osnovao NATO – i to je otvoreno kazao prvi gerenralni sekretar te alijanse, lord Ismej – Vašington radi sve da Rusiju izgura van Evrope, a sve što se dešava u našim zemljama u poslednje vrijeme odraz je te težnje. Kada, recimo, Brajan Hojit Ji postrojava po našem regionu, on samo slijedi decenijsku logiku Vašingtona, samo vjerno sluša lorda Ismeja u tom otvorenom neprijateljstvu prema Rusiji. Evropa bez najboljih odnosa sa Rusijom je, vidimo, Evropa bez integriteta. Bezlična sluškinja grube moći nesposobna da se snađe, smiješna i tužna u svom duhu sluganstva, komična do te mjere da sankcije koje uvodi Rusiji, po diktatu Vašingtona, više štete njoj nego Rusiji, a mora da ih uvede. Borba za najbolje odnose sa Rusijom stoga je pro-evropska politika i borba za slobodnu Evropu. To je pravi evropski patriotizam, a ne ono što nam nameću sterilne grantovske ispostave u vidu nevladinih organizacija na platnom spisku Vašingtona.
Što se tiče naših zemalja nužnost najboljih mogućih odnosa sa Moskvom je još očiglednija: Rusija je dio našeg, istog kulturološkog bića. Rusija je, recimo, kroz tri vijeka zvaničnih odnosa sa Crnom Gorom toliko puta pomogla da se održimo kao zemlja: to je konstanta od 1714. godine kada je rodonačelnik dinastije Petrovića, vladika Danilo, prvi put pošao ka Rusiji, pa sve do 2006. godine kada je Crna Gora, takođe uz amin Rusije, proglasila nezavisnost.
Čime je ovaj deo Balkana zaslužio ovakvu istorijsku sudbinu?
Jugoistočna Evropa, Balkan, geostrateški je veoma važan u pogledu kontrole Evrope. Pogledajte samo koliko je tu geostrateški važnih tačaka, samo u južnom dijelu: od najzapadnije tačke Jadrana, preko crnogorske obale, pa do, recimo, Grčke. Ili baš ta pozicija gdje se nalazi Rusko-srpski humanitarni centar, taj kopneni put za Aziju. Spajkman je u svojoj doktrini govorio da su ključne tačke za kontrolu Evrope Norveška, Španija i naš prostor, Jadran, Balkan. Evropa je predvorje Rusije i Kine, Azije, pa time i nezaobilazna ukoliko se želi kontrolisati Evroazija, time – svijet.
Kada se ovom geo-strateškom krokiju doda i to da se ovdje prelamaju i civilizacije, da je Balkan zapravo krajina, najzapadniji dio istočno-pravoslavne civilizacije, preciznije: pravoslavnog svijeta, onda je jasno zašto nam je ovakva, kako ste kazali, istorijska sudbina, usud.
Da li se slažete… umesto Jugoslavije mogla je biti i Velika Srbija?
Jugoslavija je – makar u ideji, makar u snovima njenih velikih ideologa i mislilaca – velika i vanvremena, superiorna ideja. Ponavljam: kao kosmopolitska ideja istinskog bratstva i jedinstva, ne u obliku kakva je bila Kraljevina, ne ni u obliku kakav je bio titoizam. Nije li se baš iz te ideje rodio Principov pucanj u srce kolonijalizma, nije li u ime te ideje pljunuto u lice beskrupuloznom ugnjetavanju svih naroda na ovim prostorima. Principova Jugoslavija je Jugoslavija principa, Jugoslavija po mjeri slobode, težnje ka slobodi, kosmopolitizma, obraza.
Sa druge strane imate ideju Velike Srbije, naravno: daleko od sistematično precizirane i definisane, koja nije manje legitimna od ideje Velike Albanije koja nam se pred očima stvara; ništa manje legitimna od ideje Velike Amerike, koja se preko svojih 1000 vojnih baza van terirotije SAD, realizuje širom svijeta; ne manje legitimna od ideje koja se sanja na relaciji Sarajevo – Sandžak… Ideja Velike Srbije je, samo, protivna intresima globalnih sila koje imaju moć, pa, kao takva, prokažena, medijski unakažena, do ludila izetiketirana, dok se ove druge veliko-ideje sprovode in vivo.
Ipak, sa ove distance, ako bih birao između Jugoslavije i Velike Srbije ne bih izabrao ni jedno ni drugo. Izabrao bih nacionalne države koje poštuju jedna drugu, sa tih pozicija stvarajući osjećaj bratstva, jedinstva i intresa. Ne treba nam ni Jugoslavija, niti Velika Srbija, da bi bili i ponašali se kao braća. Srbija, Crna Gora, Republika Srpska, uzmimo njih za primjer, moraju da rade i dodatno na zbližavanju, zbog svojih kulturološko-istorijskih neraskidivih veza i to je dužnost i obaveza naročito mlađe generacije političara, nas.
Da li je politička elita srpskog naroda u Crnoj Gori izdala Srbe, čestite crnogorce, koji nisu promenili svest i razum?
Nije izdala, čini mi se da je to prejaka riječ, ali dominantno ne želi da se modernizuje, promijeni načine borbe i strategije, pa tako, čini mi se, već zaostaje za vremenom, i, još važnije, idejama koje prijete da ciljano unište identitet Srba u Crnoj Gori. Od suštinske važnosti jeste da se borba za poštenu Crnu Goru – a tu spada i borba za pošten i nediskriminatorski odnos prema Srbima –osavremeni i da se unese novi duh u takve napore.
Nije dovoljno viknuti „Srbi su ugroženi“, potrebno je raditi konkretno, povezivati se i(!) na Zapadu, modernizovati političku ponudu koja se bavi tim pitanjima, uključiti mlade ljude, osvježiti čitavu retoriku. Sve mi se više čini da je naš problem danas više estetika, nego etika.
Koliko je danas teško biti Srbin u Crnoj Gori?
Moderno bi bilo, i ne netačno, reći da je u Crnoj Gori danas teško svakome ko nije lopov i kriminalac, ko pošteno živi, a ko, dodatno, kritikuje vlast, ko je nezadovoljan. Bez obzira na nacionalni predznak. To bi bilo u duhu građanističke uravnilovke i demagogije, i, ponavljam, ne bi bilo netačno. Ali to je samo građanistička površina, koja je, istovremeno, uz pomenutu tačnost, ipak dio jedne šire prevare. Maske.
Srbi, što je, uzgred, sinonim za Crnogorce – riječ je o istom dvoimenom narodu – su najugroženiji. Tu ne govorim o apstraktnim kategorijama već čisto statistički: kada pogledate koliko su Srbi zastupljeni u državnoj admisnitraciju u odnosu na zastupljenost u stanovništvu, a ta obrnuta srazmjera je vrišteća; kada pogledate koliko ljudi govori srpski jezik, a on se uništava; kada pogledate koliko ljudi vjeruje Srpskoj pravoslavnoj crkvi, a ona je meta zvanične šikane; kada pogledate državne i privatne medije u kojima se Srbi demonizuju; kada, najprostije, kročite u Crnu Goru. Zvanična politika je u Crnoj Gori anti-srpska, i to je projekat koji je direktno povezan sa projektom atlantizacije ove zemlje i iskorijenjivanjem ovog naroda.
Da li Vas je iznenadio Vučićev izbor Ane Brnabić za premijera?
Ne bi bilo korektno da se ja, kao političar iz druge zemlje, iako bratske, miješam u vaše izbore, odluke, unutrašnju politiku.
Ipak, jedna impresija: bez obzira što premijerka Brnabić, reklo bi se pošteno radi svoj posao, nije korupmirana poput ovdašnje, crnogorske vrhuške, po mom ukusu više bi bilo da je na tom toliko značajnom mjestu osoba bez tako snažnih leđa u Vašingtonu. Na takvoj poziciji treba biti neko ko nema formalne doticaje, da ne govorim tako markantne, sa određenim geopolitičkim centrima moći, bilo kog predznaka.
Uvek aktuelno pitanje, Kosovo i Metohija, šta dalje, gde je izlaz?
Jedina ideja koju imam o Kosovu i Metohiji jeste da se od njega ne smije odustati, ni po koju cijenu. Jevreji su sanjali povratak u svoju obećanu zemlju hiljadama godina, pa su ga dosanjali. Ovo su dugi, predugi procesi. Pred Srbijom, ali i Crnom Gorom, su decenije borbe za povratak na izvorna načela našeg bića. Zbog toga ni u jednom trenutku ne smijemo pomagati onima koji žele da to biće unište, relativizuju, oslabe. Izlaz, konačno, u vjeri i upornosti.
Aktuelna je tema statusa Ruskog humanitarnog centra u Nišu, koje viđenje imate o tome?
To je suštinska tačka atlantističkog pritiska na Srbiju. To je ispit ne samo za Srbiju, već i za cijeli region.
Vašington bi da potpuno kontroliše cijeli svijet sa svojih, kao što sam ranije pomenuo, 1000 vojnih baza po planeti; SAD bi da potpuno kontrolišu Balkan na silu gurajući cijele države u svoje okrilje od njih praveći svoje baze, kao što je slučaj sa Crnom Gorom; Pentagon bi da bombama prekraja granice, kao sa Kosovom, i u njihovim okvirima instalira vojne baze koje se, poput Bondstila, vide iz svemira; a ako se neko drugi, u ovom slučaju Rusija, drzne da zatraži diplomatski status za svoje osoblje u okviru humanitarnog centra, ponavljam – humanitarnog centra, koji je na ovim prostorima spašavao živote (dok su ih oni koji negiraju Centar gasili, prije skoro deceniju!), e onda je to opasno, zastrašujuće, nedopustivo.
To su neopjevani dvostruki aršini, to je beskrupulozno licemjerstvo čiji je lijek, u ovom slučaju, davanje diplomatskog statusa osoblju rusko-srpskog humanitarnog centra u Nišu.
Kako biste ocenili odnos Srbije prema sunarodnicima u Crnoj Gori?
Mora biti angažovaniji i snažniji. Ipak, srećna okolnost, kojoj sam posvjedočio prisustvujući početkom avgusta sastanku u Novom Sadu na poziv predsjednika Vučića, gdje su bili predstavnici Srba iz regiona, jeste da se svijest o tome budi. Nadam se da neće ostati na riječima i da ćemo skupa ozbiljno poraditi na osavremenjavanju i unapređivanju i tog odnosa.
Ne mali dio odgovornosti za odnos o kome pitate jeste i na nama u Crnoj Gori.
Šta mislite o politici Mila Đukanovića i ulasku Crne Gore u NATO, znam da ste hapšeni i privođeni zbog paljenja NATO zastave?
Najkraće: jedna ogromna, trodecenijska prevara mog naroda i moje zemlje, uz presudnu podršku Vašingtona i Brisela.
U Crnoj Gori oseća se želja pojedinaca da Srbi kao narod nestanu, zašto je to tako?
Svakoga boli svjedok njegovih zlodjela. Svaki Srbin živi je svjedok onoga što Đukanović i njegovi žele da izbrišu, a to je da su Srbi i Crnogorci jedan isti narod. Zvanična politika u Crnoj Gori jeste da si veći Crnogorac što si manji Srbin, a da bi se to cementiralo najlakši način jeste potpuno uništiti identitet onih koji svjedoče da to nije tako, da smo isti narod, da je nemoguće da jedna ista majka rodi dvoje djece od kojih je jedan zakleti Srbin, a drugi beskompromisni Crnogorac.
Uz to, Srbi su dominantno najsnažnija i najlojaknija prepreka toj domaćoj i stranoj atalntističkoj prevari, gruboj natoizaciji Crne Gore. Kao takvi, smetaju kreatirima takvih politika.
Da li se slažete da su Crnogorci deo Srpskog naroda, dakle, nisu narod, već lokalni, geografski i regionalni pojam (odrednica), statusno izjednačeni sa Šumadincima, Kosovcima, Ličanima, Dalmatincima, Mačvanima… ili imate drugo gledište i stav po pitanju Crnogorci?
Mi smo, Crnogorci i Srbi, isti narod, bez obzira na svo aktuelno nasilno podvajanje ovog naroda, koje je u nekim momentima dovedeno do stepena fašizacije pri-pejd Montenegrina. To je proces koji ne smijemo potcijeniti i na koji moramo mudrom, emancipatorskom i osavremenjenom politikom – prije svega istine i ljubavi – dugoročno odgovoriti.
U biti, sve je to isti narod, sa svojim posebnostima. Ja sam Crnogorac, ali sam, istovremeno, i Srbin, i ja to vidim samo kao bogatvstvo, kao dva lika jedne iste duše, istog bića. To je na liniji tradicije Petrovića, koja je dio mog političkog i ljudskog koda.
Nije li, recimo, Njegoš, usred Katunske nahije, usred Cetinja, stvarao modernu srpsku nacionalnu ideju? Nije li on utemeljio kosovski mit. Ko ima problem sa tim, ima problem sa Njegošem. Kome smetaju Srbi, smeta im Njegoš. A kome smeta Njegoš, smetaju mu temelji Crne Gore. Anti-srpska politika je anti-crnogorska.
Šta bi prvo promenili kada bi došli na čelo Crne Gore?
Uveo bih, prije svega, duh pristojne politike zasnovan na temeljima modernizovanog patriotizma i civilizovanog rodoljublja. Stvorio preduslove za poštena suđenja onima koji su zloupotrijebili političke položaje u proteklom periodu. Izvršio temeljnu lustraciju, koja ne bi imala za cilj revanšizam već pravdu. Preispitao sumnjive privatizacije. Raspisao referendum o NATO savezu. Ozdravio i osavremenio odnose sa Rusijom. Uspostavio temelje poštenog odnosa prema svim investitorima. Okrenuo zemlju domaćim faktorima ekonomskog razvoja. I to bi bio tek početak stvaranja zdravog društva, pa sada vidite u kolikom smo blatu i koliko posla je pred nama.
Ko su vam književni uzori? Šta biste preporučili našim čitaocima da obavezno pročitaju?
Kao i Sioran i ja sam, ne baš kao on – sedam puta, više puta čitao Dostojevskog. Neka čitaju njega: od Krotka do Idiota i nazad.
Šta biste poručili narodu u Srbiji u jednoj rečenici?
Sačuvajte iskru slobode: trebaće vam pred naletom NATO-saveza koji se uveliko vraća, sada ne sa štapom već sa šargarepom, na mjesto zločina, politika neutralnosti je suštinsko pitanje slobode i suvereniteta, možda i opstanka Srbije.
Intervju vodio Đorđe Bojanić,
glavni urednik sajta SRPSKA ISTORIJA