Mars je srce Srbije

[dropcap color=“#DD3333″ type=“square“]g[/dropcap]rađanin: Stefan Marković

FOTO: www.mars-one.com
FOTO: www.mars-one.com

Nemate posao ni stan? Ne osećate se bezbedno? Želite da izbegnete prokletu srpsku administraciju i redove ispred šaltera? Stvar je prosta: trebalo je da se prijavite za odlazak s ove planete!

Srbi će pasti na Mars. To nije naslov novog filma Ridlija Skota, u kojem srpski astronauti, motivisani velikosrpskim fetišem, napadaju nenaoružane Marsovce, niti je neobjavljeni roman Daglasa Adamsa, već avantura, dragi čitaoče, koja nam zaista predstoji.

Kontraverzna misija “Mars jedan”, iza koje stoji ekscentrični preduzetnik Bas Lansdrop, a koja za cilj ima kolonizaciju “crvene planete” 2023. godine, sve češće se pojavljuje u novinskim naslovima.

Plan je da se naseljavanje Marsa upakuje u ultra, mega, giga gledani rijaliti šou.

“Ovo će biti jedan od najvećih događaja u ljudskoj istoriji. Govorim o stvaranju medijskog spektakla, mnogo većeg od sletanja na Mesec i Olimpijade”, izjavio je Danac jednom prilikom.

Neće moći, brašo; biće to tvrda trka na hiljadu piplmetara, ako pitaš Mitrovića.

Pre će iz žira izniknuti jabuka nego li što će domaće nedočešljane babe iz nedogorelih sela skrenuti pogled sa Lisovića i prebaciti ga na Mars. Njet!

Od oko dvesta hiljada prijavljenih za ovo univerzumsko putovanje, u drugi krug je prošlo nešto više od hiljadu kandidata, među kojima je i njih četvoro iz Srbije.

mars-srdjan-markovicPročitavši vest o izvesnom Srđanu Markoviću, mladom apsolventu arheologije iz Beograda, koji je spreman da zajaše kosmosom, pojurio sam da pronađem njegov kontakt, i prvo što sam ga pitao bilo je da li mu je plan da otvori kafanu na “Crvenoj planeti”, jer mi to deluje kao vrlo logična stvar.

Složio se sa mnom, jer, na kraju krajeva, kakvo bi to mesto bilo bez pihtija, leskovačke pljeke od trista i kruševačkog vinjaka.

 

Nek ide dođavala planeta bez kafane i Srbin na takvoj planeti!

Avanturista po prirodi koji voli da se upušta u nepredvidive situacije – kako sebe Srđan opisuje – surfujući po internetu, naleteo je na prijavu za “Mars jedan”, i spreman da trampi planinarenje i istraživanje beogradskih laguma za duge šetnje u belim skafanderima, približio se svom dečačkom snu: da dobije šansu da odleti iz neistražene Srbije i sleti na nešto istraženiji Mars.

mars-onePotpuno sam siguran da je mnogima san da dobiju priliku da odlete na Mars. Zapravo, samo da dobiju priliku da odlete, pa makar to bio Čikago, Švicarska ili Njemačka – čuj ti mene – mnogima je san da uopšte dobiju priliku, ma kakva ona bila; prilika je ovde neprocenjiva reč.

Baš zbog toga sam u čudu što se više ljudi nije prijavilo za ovu misiju. Štaviše, očekivao sam da bar polovina prijavljenih bude sa brdovitog Balkana. Kao što rekoh u prošloj kolumni: ako ne možeš da im obezbediš mladima uslove za egzistenciju – ćeraj ih na Mars.

Vrlo smo blizu toga da izreka “Kao da si pao sa Marsa”, pređe internacionalne barijere i proširi se globalno u obliku “Kao da si pao iz Srbije”.

FOTO: vukajlija.com
FOTO: vukajlija.com

Konačno prilika da se nebeski narod vrati nebu. Za sve druge kandidate, sama pomisao da se ode na Mars, može da izazove ozbiljnu vrtoglavicu i paniku, ali to, kanda,  nije slučaj kod “naših”.

Srbin je navikao na izolaciju, preživljavanje i neizvesnost.

Za nestrpljive Nemce, čekanje do 2023. godine možda izgleda kao večnost, ali Srbin je naučen da čeka; tih desetak godina je vaginalni dim koliko se prosečno čeka na zaposlenje.

Put u jednom smeru, Zemlja – Mars, traje sedam meseci, što je skoro pa ekvivalent triput ponovoljenoj vožnji vozom na relaciji Niš – Beograd; te, ni to nam nije strano.

Mars, zbog svoje boje, nazivaju još i “Rđava planeta”. Srbiju, zbog njenog rđavog uređenja, nazivaju “Rđava država”. S obzirom na nereprezentativno, ruinirano stanje gradskih fasada, sam “rđavi”, marskovski izgled davao bi mojim zemljacima utisak kao da su kod kuće. Kad smo kod kuća i skućavanja, moram da primetim da se epidemija beskućništva širi rapidno, te, zvanično, imamo negde oko milion lutalica; ostali, vrlo često žive po iznajmljenim stančićima, koji proždiru trećinu ukupnih prihoda. Još jednom: rešenje je na Marsu; tamo dobiješ “kućicu” od pedesetak kvadratnih metara, što je kad se pregradi – za naše uslove – dovoljno za dve četvoročlane porodice.

Ili, još bolje, da se soba iznajmi studentu Marsovcu.

Na “Crvenoj planeti” para nema, egzaktno kao kod nas, samo sa jednom bitnom razlikom: posla i hrane ima za sve. Kolonizatori će dobiti i rovere. Kod nas se najčešće rove asfalt, krntijama starijim od Velikog praska. Moraš priznati, dragi čitaoče, da priče o životu na Marsu, u mnogome podsećaju na priče o životu punom blagostanja za vreme Druga Tite! Crveni pasoš za “Crvenu planetu” – bratstvo i svemirstvo! Ako nije mogao na Zemlji, onda će bar na Marsu moći da se uspostavi egalitarno društvo.

Nema policije, vojske, računa za struju, kao ni religijskih institucija – milina jedna. Dok se to ne desi, mogli bismo svi da skinemo prašinu sa kofera i pevušeći Đoganijeve stihove iz pesme “Idemo na mars”, krenemo u nasaljevanje novog Makonda, koji, nadam se, neće imati sudbinu kao onaj iz Markesovih Sto godina samoće.

gohomeDržim palčeve Srđanu Markoviću, da uspešno probije led, te da neke buduće generacije dobiju kao alternativu mogućusnost da sa fraze “Ako ne možeš da ih pobediš, pridruži se njihovoj stranci”, pređu na “Ako ne možeš da ih pobediš, pridruži se zemljacima na Marsu”.

Ne bih da prejudiciram, ali jedino što se može desiti loše je da militantni Jenkiji, krenu u prisvajanje Marsa, te da se mi branimo parolama “Mars je srce Srbije”!

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *