Mural čuva od zaborava heroje sa karaule Košare

Piše: istoričar Mladen Stanković

Na parkingu između stadiona, hale i stare zgrade Elektrodistribucije oslikan je mural HEROJIMA SA KOŠARA. Mural je rađen dve nedelje. Razlog zašto smo izabrali ovu lokaciju, jeste zbog blizine parka, hale, stadiona i bazena Čair, velikih institucija poput Elektrodistribucije i Kliničnog centar.

Na taj način mural može biti lako uočen i poslužiti da se ljudi malo više informišu za tematiku vezanu za bitku za Košare. Mural je ideja dvojice prijatelja Miloša Rašuoa i mene, velikih poštovalaca lika i dela HEROJA SA KOŠARA, dok je sam mural radio treći član ekipe Sava Mišić.

Ideja se rodila pre dve godine, kada je tema oko bitke za Košare postala malo aktuelnija, nakon dugog perioda u kome se nalazila u dubokom zapećku.

Za bitku na Košarama, slobodno možemo reći da predstavlja najvažniju bitku u modernoj istoriji Srbije. Svako ko je malo upućeniji u ovu tematiku, zna da su ovi junaci sprečili kopnenu invaziju na našu zemlju tokom NATO agresije 1999. godine. Da srpska omladina nije stala na put agresorima i teroristima, verovatno bi usledila okupacija države, što je i bio plan kako bi se SRJ naterala na kapitulaciju.

Mladen Stanković i slikar Savo Mišić (nedostaje Miloš Rašuo, Nišlija koji je izdvojio sredstva da se mural realizuje)

Golobradi momci nisu dozvolili da do takvog ishoda dođe, jer su znali šta se nalazi iza njih i šta brane – Svetu srpsku zemlju Kosovo i Metohiju i Srbiju!

Prema zvaničnim podacima, na Košarama je palo 108 boraca, najviše na celoj teritoriji zahvaćenom ratom, te je sinonim otpora našeg naroda tokom agresije, što svakako ne znači umanjenje žrtava i datih života na drugim lokacijama na prostoru KiM i ostatka SRJ. Sve navedeno su bili naši glavni motivi da do izrade murala dođe.

S obzirom da su murali HEROJIMA SA KOŠARA urađeni u Beogradu, Negotinu i Kosovskoj Mitrovici, rešili smo da mural koji mi radimo izgleda drugačije od ovih.

Na mural smo stavili likove diretnih učesnika borbi na Košarama, koji su poginuli na karauli 1999. godine. Izuzev jednog momka, Dragana Grubića (1978-2004.), koji je bio prvi gde je bilo najteže i uvek davao sebe kada je najviše trebalo, i na takav način nesrećno okončao svoj život 2004. godine. Ostali borci sa muralu su naš Nišlija vodnik Dejan Mitić (1976-1999. iz sastava herojske 125. motorizovane brigade), vodnik Ivan Vasojević Jaguar (1975-1999.) i potporučnik Predrag Leovac (1975-1999.) koji su sa Grubićem bili u sastavu 53. graničnog bataljona Prištinskog korpusa.

Svaki od navedenih likova ima svoju ratnu priču. Naš Nišlija vodnik Mitić, hrabar starešina kako ga opisuju njegovi vojnici. Tokom jedne akcije, 16. aprila 1999. biva ranjen zajedno sa vojnikom Acić Zlatkom, dok vojnik Kostić Dejan ostaje na bojnom polju. Nekako dolaze unutar naše teritorije, uz pomoć dvojice vojnika, kojima Mitić naređuje da ih maskiraju, a oni pobegnu kako ih šiptari ne bi uhvatili. Na žalost, nakon toga se Mitiću i Aciću gubi svaki trag u rejonu Maja Glave. Telo je Mitiću pronađeno iste godine, ali je bilo prepoznato DNK analizom tek 2003. godine, dok Aciću telo nije pronađeno.

Vodnik Vasojević, još jedan hrabar starešina, takođe omiljen među vojskom. Zajedno sa Draganom Grubićem zaustavio je prodor oko 300 šiptarskih terostista na njihov položaj tokom napada na karaulu Košare 9. aprila 1999. godine. Domišljatošću, inteligencijom i taktikom iako brojčano nadmašeni, uspeli su da zbune i uplaše brojnijeg neprijatelja i odbiju napad na njihovom položju. Ostavivši uključenu motorolu, stalno je bio u komunikaciji sa Grubićem, gde su stalno izdavali naredbe našoj vojsci koja je bila malobrojna, ali na ovaj način terostistima dao lažnu sliku da je mnogobrojna. Što se ispostavilo kao razlog odbijanja napada. Na žalost, nastradao je od šiptarskih snaga na Vaskrs 11. aprila 1999. kod Musine kuće na Opljazu.

Potporučnik Predrag Leovac, mladi starešina tek pristigao u 53. granični bataljon po završetku Akademije, vrlo brzo pokazuje veliku hrabrost i stiče poverenje vojske. Tokom 1998. godine biva teško ranjen od gelera protivpešadijske mine, koju pas tokom patrole aktivira. Nedovoljno oporavljen samoinicijativno se vraća na karaulu. Leovčev vod je u borbu uveden 11.04.1999. Leovac je tražio da ostavi svoje mlade vojnike u pozadini i ode na zadatak sa trideset rezervista, koji su tu pristigli. Tri dana je bez hrane i vode vodio borbu za granični kamen C4. Poginuo je 14. aprila od snajperskog metka, koji ga je pogodio u vrat. Izdahnuo je na putu za Đakovicu.

Dragan Grubić, vojnik iz sastava 53. graničnog bataljona, jedan od najhrabrijih graničara. Iako jedan od najmlađih, uvek je bio prvi na zadatku ili pružanju pomoći. Grubić je jedini na muralu koji je preživeo pakao Košara. Ali, se on nalazi na muralu zbog svog patriotizma, koji je ispoljio tokom i nakon rata. Kako je izvršavao uspešno zadatke tokom rata, nastavio je istim pravcem i u miru. Osnovao je udruženje ,,Branioci otadžbine”. Ova organizacija se na početku isključivo bavila prikupljanjem pomoći za ranjene i porodice poginulih vojnika. Da bi kada su krenula hapšenja naših generala, organizacija počela održavati mitinge podrške. Vraćajući se sa mitinga povodom godišnjice NATO agresije u Kruševcu, na auto-putu ispred njihovog vozila desiće se nesreća. Grubić je rekao drugu za volanom da zaustavi vozilo, kako bi prvi priskočio u pomoć automobilu koje sleteo sa puta. Ali, dok je prelazio auto-put, na njega naleće drugi automobil i na licu mesta ostaje mrtav.

Likovi i njihove priče sa murala, su samo neke u moru istih, čiji su vinovnici učesnici bitke za Košare, kako poginuli, ranjeni, tako i preživeli. Na ovaj način, hteli smo da im se zahvalimo za njihova besmrtna herojska dela i živote utkane u odbrani otadžbine u nadi da će se u budućnosti, voditi veća briga o obeležavanju bitke, pomoći borcima i novim muralima i spomen-obeležjima ne samo bitke za Košare, već i ostalih herojskih dela pripadnika vojske i policije u poslednjem ratu.

Pošaljite me u raj, pakao sam već prošao… – rekao je jedan od boraca.

1 Comment

  1. Razmišljao sam da li da napišem bilo kakav komentar posle ovog članka ili da „savijem šiju“ i da odćutim…kao i svi koji su zaboravili ove mlade junake , osim njihovih najbližih . I već ne znam da li se pravilno piše Moral ili Mural ali sam mUrao da se zahvalim , na neki način tim mladim ljudima koji izgiboše braneći Srbiju a i da se zahvalim mladim ljudima , koji ih oslikaše i podsetiše nas na te junake! Kada se izgubi Moral – dobro je da postoji Mural u Srbiji. Valjda ćemo se preko Murala setiti i za Moral , koji se unazad nekoliko decenija izgubi – nadam se Ne nepovratno ? Mada…“nikad ne reci nikad“ , sa narodima u Srbiji se ne zna . Mural još uvek postoji i palatalizacije ali za „prelaz U u O“ nisam čuo ni učio ali ću valjda i to naučiti … u svom budućem školovanju i „opservaciji života i rada“ naših ljudi ! Valjda će nastati i ta palatalizacija / 10-a/ , zahvaljujući kojoj ćemo od Murala doći do Morala , koji se odavno izgubio tj. koga smo mi izgubili tokom ubrzanog razvoja, napretka i blagostanja ! Hvala svima

Оставите одговор на prof dr CVETKO Prvi Одустани од одговора

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *