Ništa ili o autošovnizmu

[dropcap color=“#DD3333″ type=“square“]g[/dropcap]rađanin: Slobodan Vladušić

biografija_slikaSvojevremeno sam se nalazio u punom autobusu koji je vozio naše šoping eksperte iz Segedina za Novi Sad. Jedan je gospodin počeo da priča kako je u autobusu zagušljivo, jer Srbi ne podnose čist vazduh. Mi ostali na to ćutimo.

Onda je gospodin nastavio: on je iz Novog Sada iz stare novosadske porodice (i dalje no comment), žena mu je Mađarica, deca su mu u Segedinu (no comment), uče mađarski, promenio im je prezimena u mamina da ne bi imali problema (no comment), jer su Srbi takvi, takvi i takvi, uglavnom, nikakvi (ćutali smo, do kraja).

Prestonički slučaj: nešto pre jednog od mitinga posvećenog Kosovu, gospođa ostavlja sledeći komentar na sajtu izvesnih novina: “Ja ostajem kući sa svojom decom, jer moram da se pakujem. Dobila sam iseljeničku vizu za SAD. Odosmo ja, moja dva sina i muž.”

Ostavimo po strani sada one domaće radenike, zaposlene na stvaranju ovakve svesti, da negde u časovima odmora od napornoga rada stvaraju intelektualne konstrukcije kojima će sebe ubeđivati da izdaja kao pojam ne postoji. I pored toga, ipak, osećamo da nešto nije u redu u navedenim slučajevima. Nije u pitanju čin odlaska iz zemlje, jer i onaj ko nije prisutan ovde geografski, može da bude prisutan na neki drugi način. Recimo, saosećanjem i solidarnošću, kao što je vrlo često i slučaj. U oba primera ne samo da tih osećanja nema, već nema ni puke ravnodušnosti, jer bi ravnodušni ljudi ćutali i radili svoj posao, shodno osećaju bola u polnom organu za sve što nema veze sa JA kojim počinje svaka njihova rečenica.

red pasosAli u ovim slučajevima ima nečeg drugog: to mržnja prema nečemu što se u oba slučaja nastoji pretvoriti u ništa. Mržnja prema zajednici koja se napušta. Dodajmo ovome još i zazivanje strane okupaciju koje se tu i tamo pojavi u komentarima na internetu, ili uživo, a onda se pogledajmo u oči i zapitajmo: da li zaista mislimo da je autošovinizam vrednost bez koje ne može da se načini ekonomski stabilna, dobro organizovane i dobro uređena država? Da li sa takvom svešću znatnog broja ljudi uopšte može postojati država, u najdoslovnijem značenju te reči. Najzad, šta će postati takva autošovinistička Srbija?

Odgovor na pitanje je jednostavan: postaće komad nekog bajatog hleba od koga će svako moći da otkine koliko mu treba, i to ne silom, već milom. Isto onako kako neki Makedonci uzimaju bugarsko, a neki Moldavci rumunsko državljanstvo, tako će se i ljudi u Srbiji grabiti za svaki pasoš, samo da bi popravili svoj psihološki kvar.

Takva Srbija će postati životinjska farma sa koje će mlađem, a nešto kvalitetnije genetskom materijalu biti dozvoljeno da postanu ljudi, ali negde drugde, a ne ovde; ostalima će i pomije biti dovoljne. Takva Srbija će se najzad opasno približiti primitivnom šovinizmu, koji će upražnjavati svi oni koji budu prikraćeni za najnormalniji osećaj nacionalnog samopoštovanja, budući da je autošovinizam upravo to: svesno, guranje ostalih u šovinizam, uz radosno očekivanje katastrofalnih posledica.

Početkom 20. veka ova država je imala svest o jednom davnom porazu iz 1389, jer je iz tog poraza gradila svest o sebi kao o nečemu. To ne znači da je time bila predodređena za naredne poraze. Naprotiv, kada postoji svest o nečemu, tada se može pojaviti i želja da se bude i nešto bolje i od onoga što je bilo i od onoga što se jeste. A bolje znači ono što je na umu imao Milan Kašanin rekavši da i male zemlje mogu biti velike države.

Autošovinizam, ta regresija državotvorne svesti koja u čoveku ubija ideju o dostojanstvu i slobodi, sve građane ove države pretvara u ništa. Osim Boga, koji je ovladao tehnikom creatio ex nihilo, niko drugi nema moć da od ništa napravi nešto. Ništa ostaje ništa. Ništa ne može nikada biti deo nečega, jer je ništa. Prema ničemu se niko ne može odnositi drugačije nego prema ničemu. Ništa nema ni svoj interes, ni svoje želje, ni svoje potrebe. Ništa je samo ništa.

A to nije sudbina koju je Srbija zaslužila, i nema apsolutno ni jednog razloga da na nju pristane.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *