Priča iz srpske dijaspore – Malo selo na kraju sveta

Autor ove priče je Ljubiša Simić, osnivač i predsednik Udruženja književnica „Sedmica“ iz Frankfurta, koje je pridruženi član Udruženja književnika Srbije /UKS/ i domaćin tradicionalnih Oktobarskih susreta književnika dijaspore, sa svih prostora bivše Jugoslavije. Simić je autor pesme „Ni tamo, ni ovamo“ koju su Srbi u dijaspori proglasili za svoju himnu.

Ima jedno malo, malecno selo, seoce negde na kraju sveta u koje dugo niko nije odlazio. Kao da su skoro svi zaboravili da ovo malo selo još uvek postoji. Čak i oni koji su se tamo rodili ne sećaju se više kada su zadnji put tamo bili. Reklo bi se da odande put vodi samo u jednom smeru, od sela, ali nikako ka selu. Osta u tom selu da živi još samo nekoliko starih, vrlo starih ljudi i samo jedan mlađi, sasvim običan čovek, koji po svaku cenu odluči da ostane u selu i brine o svom starom i bolesnom ocu. Živeli su u malom trošnom kućerku i nisu imali ništa više osim malog komada zemlje pored kuće, gde su uzgajali ponešto od voća i povrća, taman toliko da bi mogli da prežive. Imali su i nešto šume koju su koristili za ogrev ili da prodaju malo drva kada im je bio potreban novac da kupe džak brašna, malo soli, kilo šećera, litar ulja ili koji gram kafe. Kafa koju su svakog jutra zajedno ispijali otac i sin, beše im jedini užitak koji su sebi mogli da priušte. Nisu se žalili na svoj težak i siromašan život. Bili su zadovoljni i zahvalni i radovali se svakom novom danu. Jednog dana odluči sin da se ženi. Zabrinuti otac znajući da u selu nema devojaka i da nijedna devojka iz grada neće hteti da dođe na selo da živi, posavetova svoga sina da da oglas u novine. I bi tako. Sin ode u obližnju varoš i dade u novine oglas za ženidbu:

– Jedini momak iz sela na kraju sveta traži devojku sa kojom bi mogao u maloj trošnoj kući da izgradi dom u kome će stanovati samo ljubav!

Ubrzo zatim momak iz sela na kraju sveta, zahvaljujući svom oglasu, upozna i osvoji srce jedne devojke iz dalekog grada. Venčaše se. Bog ih nagradi i rodi im se prvi sin, a za njim drugi, treći, pa četvrti, peti, šesti… Mali kućerak ispuni dečija graja i neizmerna ljubav i radost. Selo ožive. Brzo se ču za ovu priču i ljudi počeše navraćati da posete selo na kraju sveta. Jednog dana dođe i televizija da napravi reportažu. Zaprepastiše se kada videše u kakvim teškim materijalnim uslovima živi ova siromašna, ali srećna porodica. Upitaše najstarije dete, koje već beše krenulo u prvi razred osnovne škole, koji poklon najviše želi da mu kupe? Dete odgovori, da bi najviše želelo da mu kupe jednu kozu, da mlađa braća imaju uvek dovoljno mleka. Potom upitaše majku, da li njoj šta treba? Ništa meni ne treba, samo neka su nam deca živa i zdrava – odgovori žena i odmahnu rukama umrljanim od testa. Bogu hvala, svega imamo koliko nam je potrebno, ali eto ako bi nekako mogli mom mužu da nabavite jednu testeru, bila bih vam veoma zahvalna, otpadoše mu ruke sekirom sekući drva. A kada joj muža upitaše, srećnog oca šestoro dece, šta bi on želeo da mu nabave, on sa osmehom reče, da mu je Bog već dao sve što je želeo da ima, te da je najsrećniji čovek na svetu i da mu je srce puno radosti, jer njegova mala, trošna kuća postade dom u kome stanuje ljubav u selu na kraju sveta.

Ljubiša Simić

priredio M. Doderović

1 Comment

  1. Lepa priča Čjubiše Simića koji je mnogo uradio na okupljanju naših ljudi u dijaspori i ne samo iz Srbije, nego i čitave eks Jugoslavije.On ima veliko srce i dušu koja mu je nepopravljivo vezana za zavičaj, Gornju Jablanicu.Zaslužuje još veći prostor u srpskim medijima.

Оставите одговор на LEPA PRIČA Одустани од одговора

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *