Reagovanje: Pravda za psihoterapeuta Zorana Milivojevića!

Piše: Žikica Simić, doktor sociologije

Nedavno je našu najširu javnost šokirala vest o brutalnom ubistvu žene i zajedničkog deteta od strane njenog bivšeg muža i to u samom Centru za socijalni rad. Ubrzo nakon toga, naš poznati psihoterapeut Zoran Milivojević je u „Politici“ objavio tekst „Medejina osveta“ u kojoj je, analizirajući ovaj slučaj, dopustio mogućnost da bi nastradala žena i dete možda i dalje bili živi da je ona, umesto uskraćivanja, dopuštala bivšem suprugu da viđa zajedničko dete na šta je bila dužna prema odlukama suda.

Autor je ozjavio da je to inače uobičajena osvetnička igra i manipulacija detetom nakon razvoda kada međusobna nesnosna mržnja dostigne kulminaciju. mada nije ulazio u motive žene za takvo ponašanje da li je to iz osvete (što mu se pripisuje i zamera) ili da drži dete na potpunoj distanci od oca koji se i ranije nasilnički ponašao prema njima. To je potencijalno dovelo u stanje razjarenosti monstruoznog ubicu, zbog uskraćenosti ovog prava, što je možda potencijalno i dovelo do ovakve tragedije. Takva izjava je nanovo uzburkala javnost, pale su oštre reči dela javnosti na lik i delo ovog autora, tj. osporavanja njegove stručnosti (formalne i suštinske) i, čak, moralnog kredibiliteta njegove ličnosti.

Inače, to sukobljavanje autora sa onima koji ga osporavaju ima dužu istoriju i dublju pozadinu zato što se Milivojević često iznosi stavove koji su u koliziji sa stavovima zastupnika najliberalnijim shvatanja i zakonskih rešenja o porodici (u odnosu među polovima, načinu vaspitanja dece, merama njihovog kažnjavanja itd.). Radi se, iako o donekle osporavanom, ipak veoma cenjenom i prisutnom stručnjaku-psihoterapeutu u javnosti (uprkos ovakvim kontroverznim stavovima prema njemu u liberalnim intelektualnim krugovima) i bestseler-piscu literature iz psihologije i psihoterapije.

Ne bi da ulazim u najsitnije detalje tog slučaja za koji verujem da je odlično poznat čitaocima.

Čini se da je deo javnosti odreagovao prema spornoj izjavi suviše ishitreno, nepromišljeno, ostrašćeno i povodljivo za onima koji su već osudili autora. Po svemu sudeći, radi se o velikom nesporazumu i potcenjivanju ovog stručnjaka kojeg su olako osudili i neki od onih koji su ga do juče veoma cenili njegovu stručnost i ličnost.

Najpre, nesporazum i razlog sporu je u tome što Milivojević ne pripisuje žrtvi uzrok ili krivicu svoje smrti, već samo povod koji je u zločincu aktivirao sve one negativne osobine ličnosti i sklonosti koje su postojale u njemu, a za koje nastradala žena ne može snositi odgovornost (emocionalna nestabilna ličnost, sklonost agresivnom ponašanju, potencijalne duševne poremećaje…) uprkos njenom nezaknskom onemogućavanju njegovog zakonskog prava da viđa dete. Mogući povod je mogao biti samo ona inicijalna kapisla, okidač, dok je uzrok znatno složenija kategorija od povoda (što je poznato svakom koji poseduje najelementarnija znanja o logici kao nauci). Povod je je samo mali i naknadni delić uzroka (poslednji u lancu uslova) koji je, po sebi, nedovoljan da proizvede određenu posledicu. To nikako ne dovodi u pitanje niti umanjuje odgovornost brutalnog ubice, a žrtvu ne čini vinovnikom svoje smrti, jer je reakcija ubice neopravdana i nedopustiva, i po svom intenzitetu u ogromnoj nesrazmeri sa eventualnimm povodom koji mu je žrtva potencijalno dala.

Pored ostalog, autoru se upućuju primedbe da do tragedije ne bi došlo da su sve nadležne institucije odgovorno i efikasno obavile svoj deo posla i da bi, samim tim, pretpostavka o pružanju povoda od strane same žrtve za ovakvu kobnu reakciju bila bespredmetna, neosnovana. Međutim, kako do svega toga ipak nije došlo (nevažno da li zbog propusta institucija ili nečeg drugog), ipak ima osnova da se bespravno uskraćivanje deteta u postojećoj realnoj situaciji može smatrati mogućim povodom tragičnog čina.

Bitno je reći da je u našoj religijskoj kulturi i mentalitetu veoma izražen kult (poštovanje, obožavanje) predaka i pokojnika (Čajkanović), i otuda sklonost ka njegovoj idealizaciji u skladu sa dobro poznatom izrekom “o mrtvima sve najbolje“. Bilo kakva kritika ili objektivno i stručno preispitivanja eventualne odgovornosti žrtve za određeni čin ili ponašanje tokom njenog života smatra se neprimerenom i neumesnim, tj. kao nedopustivo diranje u „svetinju“. Pokojnik se poistovećuje sa nevinim, bezgrešnim, apsolutno pravednim i maltene savršenim bićem. Naročito ako je smrt nastupila kao posledica brutalnog nasilnog napada, kao u ovom slučaju, to dodatno pojačava pozitivne emocije, simpatije prema žrtvi i njenu idealizaciju, a sledstveno i osećanje njene bezodgovornosti, kao i nedopuštanje bilo kakve primedbe na račun pokojnika .

Sem toga, Srbi su u masovnoj meri obično veoma skloni mišljenju i prosuđivanju u grubim, isključivim, ekstremnom kategorijama – dvovalentnoj logici „ili-ili“(Jerotić), a ne po izoštrenom, složenom i nijansiranom prosuđivanju (ulaženja u „sitna crevca“). Po takvoj logici ili osećanju (koje zna da nadvala razum), apsolutna krivica je na zločincu, a žrtva, kao takva, pogotovu surovog ubistva, mora biti oslobođena bilo kakve sumnje o vlastitoj odgovornosti. Međutim, psihološka analiza nije dužna da ima obzire prema ovakvim pijetetima verskog i moralnog karaktera, uz svo poštovanje žrtve i dužnog saosećanja sa njom.

Pogotovu, u svežoj uzavreloj atmosferi nakon tragedije uzorokovane surovim ubistvom, kao što je ovo, obično jake emocije nadvladaju razum pa se priziva i priželjkuje surova smrtna kazna zločinca u vidu „nabijanja na kolac“, „sečenja parče po parče“. Usijanju situacije, ostrašćensoti javnosti (pogotovu njenog ženskog dela) dodatno doprinose i neretki slučajevi najbrutalnijeg nasilja prema ženi (pre svega, u porodici) koji dovode i do ubistva, kao i redovno i tradicionalno nasilje prema njoj nižeg intenziteta i tipa. U takvoj atmosferi veoma je nepoželjno, rizično, čak i opasno, izneti bilo kakav, pa i stručan, racionalan, kritičan i objektivan stav prema žrtvi pošto se prema njoj gaji pijetet koji sugeriše njenu bezuslovnu i apsolutnu neodgovornosti i nevinost, kako reče jedna čitateljka na fejsbuk stranici autora „zar ćete mrtvoj ženi da sudite!“. A zapravo, ispitivanje okolnosti i činjenica po kojim je nastupilo ubistvo odnosi si se na situaciju dok je ona bila živa.

Takav stav preispitivanja odgovornosti žrtve često se pristrasno i ostrašćeno odbacuje i osuđuje kao bezosećajnost prema žrtvi i napad na nju, što se neretko pripisuje i autoru.

Takođe, u našoj patrijarhalnoj kulturi prisutno je u izvesnoj meri i ono banalno i najprimitivnije balkansko-patrijarhalno pravdanje napasnika nedopustivim objašnjenjem da je žrtva silovanja nosila mini suknju, suviše slobodno se oblačila i time delovala provokativno, izazivački na napsnika. Ovde se i Milivojeviću ishitreno, pogrešno i naivno pripisuje tako nizak nivo objašnjenja ili opravdanja zločinca. Zaista je potcenjivanje ili vređanje inteligencija da takav stručnjak i kredibilna ličnost može da spadne na tako nizak nivo ovakvog dosta uobičajenog primitivnog rezonovanja i shvatanja.

Opravdanja za to svakako ne može biti. U tom pogledu, sećam se sličnog primera koji je takođe uzburkao medije i javnost kada je izvesni profesor prava objavio udžbenik u kome stoji da i žrtva silovanja može biti odgovorna za to tako što svojim rizičnim ponašanjem može doprineti (kretanjem po neprometnim i mračnim mestima, možda oblačenjem…). Ali, ne treba smetnuti s uma da je to odgovornost sasvim drugog tipa ili nivoa, kao i težine, za razliku od prestupnika čija odgovornsot je krivična (i moralna), dok se sama odgovornost žrtve nimalo ne dodiruje sa krivicom zločinca ili napasnika, ne stoji sa njom u obrnuto recipročnoj vezi i kao takva nikako ne može mu je nimalo i nikako umanjiti.

32 Comments

  1. Moja reakcija na prvo citanje peticije tzv psihologa (tzv jer se peticijom kao naucnici nisu predstavili), ne moze biti izrecena, jer se bi se mogla shvatiti kao „psovka, uvredljiva i vulgarna“, pa cu je izostaviti, ali je jasno negativna.
    Duboko sam razocaran strukom kako se predstavila u ovom napisu.
    Kao diplomirani psiholog u nasim krajevima i zavrsenim magisterijem u Americi, psihoterapeut, nadam se da ce mi kolege psiholozi dozvoliti da nesto kazem, sto bi gospodinu Milivojevicu voljeli uskratiti, barem povremeno 🙂
    Prvo, gdje stojim na poziciji tjelesne kazne? Intenzivno protiv, a priliku da to iskazem koristio sam puno puta bas na Zoranovim stranicama, gdje smo sukobljavali misljenja. Iako sam u tim polemikama bio ostar kriticar, nikad nisam bio obeshrabren da iznosim svoja misljenja i kritike, nikad nisam bio napadan zbog toga, niti me je blokirao sa svoje vlastite stranice, a mogao je, da se osjecao slab i nemocan, kao ova grupa psihologa, koja umjesto argumenata, koristi niske udarce. Toliko o Zoranovom integritetu naucnika, ohrabrivanju drugog da izrazi misljenje cak i kad je protivno njegovom.
    Drage kolege, ova peticija ne zasluzuje ni ozbiljnu analizu, osim ako je neko od vas ne zatrazi od moje malenkosti.
    Ali trazi savjet, pokazite se drage kolege, koji su to vasi modeli koje koristite, izadjite na mejdan Zoranu i sukobite svoje modele s njegovim i argumentirajte svoje stavove.
    Usutkivanje osobe i obeshrabrivanje drugih da ga slusaju, najnizi je oblik kritike i pokazuje slabost i neznanstvenost kriticara.

  2. poslao sam komentar, a previdio obavezno polje o emailu…
    moze li ova ispravka i dodatak komentaru?
    …nadam se da necu morati pisati ponovo 🙂

  3. Baš se pitam ovih dana zašto sa ovim hohštaplerom i folirantom javno polemišu samo žene (neke od njih i izuzetno pametne žene), a gde su muškarci? Evo, skočila bratija u odbranu, bolje da nisam pitao.

    1. Prihvatajući da su ljudske dužnosti iznad profesionalnih i odbijajući da se zaklanja psihologijom kao konačnim i potpunim znanjem, psiholog nastoji da psihologija bude u njegovim rukama a ne on u njenim.“
      „Psiholog je dužan da u javnosti ne komentariše podatke koji se odnose na pojedince čiji je identitet obelodanjen, čak ni onda kada ti pojedinci daju saglasnost za otkrivanje svog identiteta.“Izvod iz Etickog Kodeksa psihologa.Pametnom dosta.

    2. Jeste li sigurni da ovaj na slici nije sam Z.M?Nesto mi previse lice.

  4. „Поштено му судите па да га вешамо“ – ова реченица из цртаног филма најбоље осликава нашу објективност.
    Толико смо навикли да неко други буде главни кривац да смо заборавили да првенствено морамо сами бринути о себи јер смо највише сами одговорни за себе, своје поступке и последице својих одлука.
    Имала сам 15 година када сам се давне 1977 обатила за помоћ школском лекру због ситуације у кући. Лекар је написао центру за социјални рад, они су послали патронажну сестру која је познавала моју мајку и извинила јој се што мора да је пита да ли је код нас у кући све у реду. Испало је да се ја жалим што ми понекад додела да оперем судове. Треба ли да објашњавам даљу тортуру коју сам имала у кући јер сам проговрила шта се стварно дешава? Четири године касније отишла сам у Палмотићеву тражећи решење за исти проблем. Старији доктор ми је рекао – “ Дете, иди одатле, живи свој живот, нико на свету не може да помогне твојим родитељима и да им реши проблеме јер они то и не желе. То је њихов стил живота.“ Од тада је прошло 35 година, моји родитељи су се и развели али се редовно виђају и свађају и ништа им није важније од њихових свађа и обрачуна. Ја нисам копирала њихов стил живота и начин родитељства, они су ми били пример како НЕтреба да се понаша.
    А могла сам и да оптужим социјалну службу да ми није помогла и да потонем….
    Надам се да нећете ово схватити као одбрану службе за социјани рад, они су такви какви јесу тј никакви, али то није разлог да Ви себи упропастите живот.

  5. Doticni lekar opste prakse ne deluje uopste ugrozeno. Prisutan je u medijima vise od bilo kog stvarnog strucnjaka, sa beskonacnom lepezom tema za koje se oseca potpuno kompetentno da govori. Drugim recima, ugrozen kao Vucic. I sad cemo njega da stitimo, jer mu vise pravde treba od porodice koja je ostala bez deteta i unuka jer ih sistem nije zastitio. Sram vas bilo!

  6. U oba slucaja
    1.tragicnog dogadjaja
    2.analiza dogadja
    iskazuje se
    a. Psihologija mase
    b. netolerantnost
    c. kultura dijaloga

    I onda ne moze da se nadje resenje i lupeta se!

  7. Simpatično je to sto se mi laici upustamo u takve analize.Pa mi reaguje i emotivno samim tim sto smo majke bake ,oceni narod u koji se u sve razume.Medjutim dopustimo struci da zaključi i donese svoj stav za koji se smilovao i ima kredibilitet.Savetuje da se dr.Milivojevic ne povlači,vec da razradi ovu temu i time koliko,toliko uputi javnost u cinjenice

  8. Alo bre ljudi, ovde govorimo o tipu koji je UBIO SVOJE DETE i ženu. To nije normalan čovek, i jedino što je jasno jeste da je bila 100% u pravu kada je imala strah od njegovog nasilničkog ponašanja. Šta, da mu je dopustila da lema dete to bi bilo ok? Malo da ih ugazi uveče pre spavanja, kao i bolje i to nego da ih ubije. I to bi trebalo da mu bude dopušteno? A po čijoj proceni je otac sa takvim ponašanjem uopšte mogao da vidi svoje dete?

  9. Milivojevic nije rekao ono ato ljudi zele da cuju i samim tim „nije“ strucnjak. Dodju ljudi kojima smeta i „popale“ ovcice koje tu nesto kao pametuju. Hahaha koji plicaci..

  10. @Aco ako ste rodjeni sa genetskom bolescu niste vi krivi. Dijabetes nije pravi primer. Ako je neko rodjen na primer sa autizmom nije kriv sto je autista. Nemaju svi lnudi isti nivo svesti ali to ne znaci da treba da zive kao zivotinje i strahuju za svoj zivot

  11. Odbrana nepromišljene analize tog „psihoterapeuta“ je ravna onoj idiotskoj peticiji za oslobođenje Kasandre (lika iz serije) iz zatvora. Možda bih ja mogao da shvatim, nikako da i prihvatim, šta je želeo Milivojević da kaže da PSIHOPATA NIJE UBIO SOPSTVENO DETE. Ovako, bolesnik je ubio svoje dete i ženu, psihopata (psihijatar) je pokušao da to opravda. Pitao bih ga kako bi obrazlagao da je ona nesrećna majka njegova ćerka…Dakle, molim za pravdu „da i ja imam svoje mišljenje“.

    1. Milivojevic ne opravdava, naprotiv…. ne znam gdje ste procitali da opravdava!?!? Milivojevic analizira, govori kako je doslo do ubistva, koji su razlozi, ali to ne znaci da opravdava….ako je sud donio odluku da otac vidja dete, sud je to odlucio na osnovu misljenja centra za soc. rad, sto znaci da su uposleni koji su radili procenu zakljucili da otac nije opasan za dete… verovatno je bio opasan za majku i zato Milivojevic navodi da je tragedija mozda mogla biti izbegnuta da se postovala odluka suda tj. Da je otac vidjao dete, ali da ga nije dovodila majka vec neko drugi blizak detetu a cije prisustvo ne bi iritiralo oca… to je sustina Milivojeviceve analize, a ne opravdanje..

  12. Toliko reči, a tako malo rečeno. Nije ni čudo, kad pokušavate da ubedite ljude da čovek u stvari nije napisao to što smo pročitali. A Milivojević je svoje mišljenje napisao vrlo jasno i nedvosmisleno, i koliko god se sad on sam praćakao i ubeđivao nas da je mislio nešto drugo, i koliko god njegovi prijatelji pokušavali da njegove reči tumače na sto drugih načina – nema tu više pomoći. Dr. Milivojević je, valjda zanet sopstvenom slavom, poverovao da može da kaže bilo šta, ma koliko to bilo užasno i uvredljivo i po ovu i po ostale slične žrtve nasilja.

  13. Hvala.Jedan je pisao o komforu.Navodeci ga kao suprotnost hrabrosti.I u pravu je.Mi smo vasi ucenici.Od koga ako ne od vas?Jedan socijalni radnik je mojoj drugarici rekao,ne mozemo mi sve vase probleme da resavamo,sami ste krivi sto ste se udali za takvog coveka.Ona mu je rekla(po struci je lekar),to bi isto bilo kao kada bih ja bolesnom coveku rekla,sto stalno dolazite kod mene,sami ste krivi sto ste bolesni.

    1. A šta je tu nenormalno? Je l’ tu Vašu drugaricu neko primorao da se uda za neodgovarajuću osobu? Socijalni radnik je možda primorao? Dajte malo odgovornosti svako za svoje sopstvene izbore, pa da vidite kako je lepo živeti, a ne da očekujete da sami ubacite kestenje u vatru a da ga neko drugi posle iz iste vadi…

    2. Odlicna analogija. Ako sam dijabeticar i dodjem kod doktora da mi pomogne, jer sam pojeo pola torte, sta treba da mi kaze doktor? Udas se za manijaka, doneses u takav svet i dete, nemas nikakve opcije da se izboris sa problemom i na kraju je drzava odgovorna za tragediju! A doktora odmah da lincujemo jer je rekao da sam sam kriv jer sam jeo tortu. Nesrecno dete nije imalo sansu sa ovakvim roditeljima.

  14. Nebrojeno mnogo puta sam slušala majke koje se bivšim muževima svete tako što im uskraćuju da vide očeve, ili im govore ružno o njima. Sa tim se nikada nisam slagala. Ja sam moju devojčicu, posle razvoda, pustila da sama vremenom shvati ko je kakav…U ovom slučaju su najveći krivci nadležne institucije koje ne rade svoj posao. Zoran Milivojević je odličan stručnjaka

  15. Uzrok i povod se izučavaju još u osnovnoj školi: uzrok početka I svetskog rata nije bio atentat u Sarajevu, ali to jeste bio povod… Tekstovi Zorana Milivojevića su po mom shvatanju namenjeni javnosti da bi čitaoci kod sebe prepoznali probleme i mogli racionalno da pristupe njihovom otklanjanju. Kada ih tako čitate, možete da naučite puno o sebi i drugima, možete da prepoznate različita ponašanja i tako poboljšate i svoj život i kvalitet odnosa sa drugima. Naravno, sve se to može naučiti i iz drugih izvora, ali Milivojević piše veoma jasnim jezikom, i iako mi je većina stvari u njegovim tekstovima poznata, obično mi dobro dođu i rado ih čitam. U spornom tekstu, koji sam pročitala pre hajke, nisam zapazila ništa loše. Milivojević je analizirao pojavu iz grčke tragedije, a sve su tragedije upravo to – tragedije; opisuju sudbine kakve ne želimo ni sebi ni svojim bližnjima, ali se ipak dešavaju. Meni su grčke tragedije bile posebno teške za čitanje jer priče doživljavam emocionalno, ali sam iz njih naučila puno, pa mi napadi na tekst koji asocira na Medeju dođu i kao napadi na te stare tekstove, bezumni ali neizbežni…
    Zahvalna sam autoru teksta što je detaljno i lepo obrazložio svoj stav, što ja kao matematičar baš i ne umem. Mislim da su nam potrebni ljudi koji žele da obrazuju široki auditorijum, a Zoran Milivojević je jedan od retkih koji to želi i radi.

  16. ИСХИТРЕНОСТ МОЖЕ БИТИ КОНТРА ПРОДУКТИВНА
    Дабоме, највећа грешка се направи кад се при оцењивању догађаја са смртним исходом, а и иначе, не поштује најважнији принцип-анализирати и узимати у обзир резултате анализе о узроку и последицама догађаја, који- тај принцип, изгледа, више уважавају социолози него психолози, па чак и делиоци правде, а да не говоримо о новинарима, част изузецима, који све знају и ништа не знају. Поштовање доктору социологије Жикици Симићу

  17. Ljudi očekuju odoh Psychotherapeuta da im njihove Probleme reši. To je nemoguće. Moguće je samo da uz pomoć Psychotherapeuta ljudi sami nađu rešenje, izlazak, pomoć i utehu. Mislim da u ovom slučaju uopšte nijedan važno šta će Psychotherapeut reći, zašto se to se tako desiti i uopštavati slučaj navodeći neke primere. Tu je samo policijska kriminologija da sagleda slučaj. Nije mi poznato dali je Gosp, Milivojević uopšte i poznavao žrtvu ili zločinca. Savetujem Gosp.Milivojeviću da se posveti Terapiranju klijenata koji dođu kod njega i traže od njega pomoć jer ovo objavljivanje nekih Komentara nevodi ničemu. Inače dobro napisano i poučno.
    Sa Kolegijalnim Pozdravom
    N.Burger

  18. „Monstrum“ koji je ubio svoje dete i kako ga mnogi novinari etiketiraju, više je ŽRTVA, kao i cela njegova porodica, lošeg, površnog i nestudioznog rada Centra za socijalni rad. Takođe, tendecioznosti i feminizacije sudova (80% sudija osnovnih sudova su žene!??). Aktivnosti feminističkih NVO… Dok se policija na specifičan način bavi porodičnim problemima, kriminalizuje ih.

  19. у суштини многи дају себи за право да боље знају психологију од онога ко се тиме професионално бави и као такви дају себи за право да пљују по тој особи. Умоболно или злонамерно.

Оставите одговор на Nina Bijedic Одустани од одговора

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *