Sasvim lično o Branku Miljkoviću – KO SI TI BRANKO?

[dropcap color=“#DD3333″ type=“square“]g[/dropcap]rađanin: Miodrag Miljković, profesor književnosti

Mica MiljkovicKo si ti? Ponekad pomislim da se sve zna o tebi. Samo niko ne zna ko si ti. Ovenčani pesnik, filozof, samoubica, ubijeni… Ko?

Ne želeći da napišem da je Branko Miljković rodjen te i te godine, umro tad i tad, mogu da te citiram i da budem u pravu.

„Rodio sam se odjutros uprkos svim podacima o meni
a ipak stariji sam i od jutra i od sutra
i nisam zaboravio ništa što je bilo pre moga rodjenja
i sećam se svega što je bilo posle moje smrti
i nisam kriv nizašta što se desilo juče“

Ni danas niko ništa ne zna o tebi. Niko i ne naslućuje ko si ti.  A i kako bi. Nikog u tvom rodnom Zaplanju pre tebe, a veruj mi nikog ni posle. A kako je sada, teško da će ikada i biti. Crnjanski je jednom davno mislio o tebi kada je napisao …“ Ja nemam pretke, ja sam sebi predak“.

Tvoj život podseća na zvezdu. Lansiranu i napunjenu najjačim gorivom na svetu. Životom samim. Ništa u tvojoj biografiji i ne ostavlja mogućnost nečeg drugog. Čist snažan talenat koji je mogao i morao i koji je bio i koji jeste. Kažu da najtalentovaniji najkraće traju. Oni koji su mi posle tebe pričali o tebi nisu te mogli zamisliti ni sa trideset, a kamoli sa četrdeset ili više godina.  Ni tebe, ni tvoju poeziju. Naravno, ni jedna tvoja želja se nije poštovala. Ti si se jednom pitao „Ko sam ja da govorim o svojoj poeziji“, kada su tebe pitali o istoj. Zatim si želeo da pojasniš: „Svako objašnjenje je uslovno i nije jedino…“  Onda si preklinjao da te ne tumače: „Želim da moja poezija bude oslobodjena svake interpretacije“.  Danas, ne znam da li je više napisano o tebi ili tvojoj poeziji. Svako bi da u tvom pepelu pronadje malo vatre kojom si ti goreo. Neki bi da se na toj vatri ogreju, neki bi da ih tvoj sjaj obasja. Uzalud. Neki se odavno ne vide od tvojih skutova, pomaljaju glavu samo o tvojim godišnjicama i slave ih ko da su njihove, a od onih drugih si daleko. Dovoljno daleko da im je i tvoja vatra hladna.

Meni si najveći kada drugi pronalaze tvoje stihove, a dobro znam da ih nisu pročitali. Dobri duh ovoga grada, jednom je konačno posle višegodišnjeg pokušaja da se izrazi, to i rekao. Stalno je govorio „da su slova jedino što imam, a toliko ih mrzim, da od njih bežim kao od kuge“! I onda usred kafane i sasvim iz nehata dobri duh grada te je citirao iz Elegije, “Sve što imamo to su naše reči” Nisam te odao. Znam samo da još vidim njega u jednom kafanskom interemecu, zbunjenog rečenicom koja je čudno odjeknula. Ko da nije njegova. Tako sam I saznao da to nije pročitano, promišljeno, da je pronadjeno u tananim putanjama kakve samo zvezde prave.

A ti? Želim da verujem da nas posmatraš odnekud I da nam se smeješ… Dobro nekada se smeješ da ne bi plakao. Jednom sam gledajući u njene zelene oči pomislio da sve na svetu postoji zbog njenog osmeha, a zatim sam te našao u starom magazinu koji više ne postoji, koji je izlazio u državi koja više ne postoji. Postoji samo autor tog intervjua. Tada je bio novinar, danas je pesnik. I tada I sada zove se Matija Bećković. Odlomak iz intervjua ide ovako:

“Sve te pesme (iz zbirke “Poreklo nade”) pisao sam da bih ih čitao jednoj ženi. Ona je slušala I ostajala ravnodušna . Govorila je da to nije ništa naročito, Ipak ih nisam bacio. Zapišite da mislim da je  jedna lepa žena više vredna od svake zbirke pesama” – Branko Matiji Bećkoviću, 1961: “Zakasneli intervju s pesnikom”, Duga, 9. II 1962.

Da li si o njoj mislio dok si primao Oktobrasku nagradu grada Beograda (nagradjen 1960) upravo te godine je objavljeno „Poreklo nade“? Ili si mislio o svojoj pesmi nad pesmama? Danas je tvoja „Uzalud je budim“ tamo gde si ti stavio „Santa Maria della Salute“ Laze Kostića i „Možda spava“ Vladislava Petkovića Disa, što će reći, medju najlepše pesme ispevane na srpskom jeziku.

I opet sam traženo pronašao u intervju koji ima napretenciozniji naslov na svetu. Autor tog intervjua je Mihailo Blečić, naslov je „Ajnštajn se može prepevati“ a objavljen je u NIN-u od 25. IX 1960. Tamo si rekao: „Rano osećanje nemoći pred svetom nagnalo me je u poeziju, Čovek, zagledan u svet, ima pred sobom dve alternative: ili da oseti svoju ništavnost, ili da se divi… Divljenje nas izjednačuje sa onim čemu se divimo. Poeziju sam počeo da pišem iz straha“

Nikako ne uspevam da shvatim kada ti je postalo jasno da ćeš svoje delo platiti svojim životom. Ne, ne želim da ulazim u sve ispričane priče o kraju tvog života. Ne interesuje me ni jedna od teorija zavera ispredanih o tvom navodnom ubistvu. Ti sam si sve napisao. Zar ti nisi napisao onaj čuveni stih, epitaf svih porobljenih? Jesi. Ti si napisao, i to i dan danas stoji na jednom strašnom mestu, „Hoće li sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj“. Kada si shvatio da neće? Kada si stavio tačku? Ili si znao i pre nego što si napisao. Biće da je ovo poslednje. Ti si napisao „Ubi me prejaka reč“ Koja od svih? Ili sve zajedno? U pesmi  „Goran“ piše:

I drvo je reklo: nemoj.  Jutro moje belo
Ime ti svoje ostavljam kad ne mogu da se vratim

Ponekad mislim da si uvek pevao o sebi. I da se tvoje pesme mogu zvati kako god, da su one samo pesme o tebi. Onda sam pronašao tvoj napis o Majkovskom „Pesma ostaje ako je ispevana u vremenu“ i  poverovao da šta god da si radio, pevao, prevodio ili pisao o drugima, zapravo pisao o sebi. Dozvoli mi da citiram meni najlepši deo iz napisa o Majkovskom.

„Ubio se aprila
Nikada nijedan pesnik neće izdržati pretvaranje svojih reči u delo ma kakve bile te reči. Isuviše je buke, otpada i pogrešaka. Možda će ovaj vek videti još mrtvih pesnika, ako ima pesnika.
Ali pesma ostaje ako je ispevana u vremenu“

Tvoj vek je video mrtve pesnike. Ali u tvom veku je i bilo pesnika. U ovom veku ih nema. Ovaj vek neće videti mrtve pesnike jer pesnika nema. Ovo je vek mrtvih, samo im to još niko nije rekao. Bojim se da nema ko ni da kaže. I opet sam na početku. I dalje ne znam ko si ti? Znam da si življi nego ikad. Znam da si deo onog vremena kada je životom platiti svoje delo bio tek ceh na liniji večnosti. Ali ti nas i jesi lepo upozorio:

„Za sve ono što neću trebalo je da se samo rodim“