Sasvim lično: Šaban i drugi niški vasionski brodovi

Piše: Marko Smilković, novinar

Evo prođe 10 godina od Šabanove smrti. Par organizacija se bacilo na obeležavanje 8. juna, dana kada je od srčane kapi, ovaj kralj muzike – samo fizički, umro.

Jedna od njih su bend koji ga je pratio godinama „Crne Mambe“ i Udruženje „Fros“ koje će u dva dana zapravo slaviti postojanje ovog boema, kockara, umetnika, Nišlije.

Planira se rusvaj na keju. Tamo kod amfiteatra, 7. juna uveče, oko 21 sat. Crne Mambe se pripremaju da kod Šabanovog spomenika izvode njegova dela, a tu će biti i vanserijski umetnik Petar Božović čiji glas i gestikulacija podsećaju na onu istu emociju koju je s mikrofonom, a i bez njega, širio Šaban Bajramović.

Biće otpevana i neka pesma koju je Šaban komponovao, a nikad nije izvedena.

Glavni organizatori: Kariman Manča Alijević, Nebojša Saitović – Neša Saita i Radiša Sarić

Sutradan, 8. juna se u Niškom kulturnom centru planira izložba fotografija stvari, njegovog opusa, pa čak i svih kaseta koje će biti izložene da se vide. Omaž takvoj sili od umetnika biće obeležen nekom vrstom tribine u 12 sati u prostoru ovog centra.

Ispravlja kragnu jedne bele trenerke koju je nosio, kao da ga vidim sad’, i odozgo s neba kaže:

‘Ajde more, koji će mi kur sad sve to…?

A potajno, milo mu!

U početku

Nisam ja u početku voleo Šabana. On je nekih ranih osamdesetih, znao onako naćefleisan (pripit) da dođe u sokače, tu odmah iza Šumatovačke ulice, i da nam sedne na stativu. Stativa nam je bila – dve pune cigle. I koji sedmogodišnjak će da voli čoveka koji mu sedne na stativu pa ne mož’ da nastavi s fudbalom? Stvar je u tom slučaju potpuno jasna.

Mada mi ta strast nikad nije bila jasna, al’ voleo je barbut (bacanje kockica od čijih kombinacija zavisi rezultat). Kakav ‘leba, žene, novac… Sve je to usputno.

Moja baba Tana koja me je očuvala, držala je kafanu. Divlju. Tu između Šumatovačke ulice i spomenute stative. Kako su tu pedesetih godina dolazili četnici s odsluženih kazni u Mitrovici, a kasnije već omatoreli partizani, tadašnja UDBA je odlučila da ne zatvara kafanicu bez imena već da kod baba Tane budu svi na okupu. Ali, pod jednim uslovom. Bez kocke. Baba Tani je to apsolutno odgovaralo tako da je to jedina stvar koju je iz Titovog režima, poštovala.

Kako sam ras’o u toj kafani, i moje detinjstvo je bilo specifično. Deca iz filma „Tri karte za Holivud“ su amateri, u odnosu na moje frustracije iz Drugog svetskog rata, ali to je već neka druga priča…

Šaban je bio na Golom otoku i o tome nikada nije puno govorio. Svima nam je jednom ispričao. I udbaši su plakali. A onda smo se svi smejali. Znao je muku da pretvori u radost. Imao sam osam, devet godina. I pored takvih priča

prerano sam odrastao. Tu u baba Taninoj kafanici.

Baba, baba?

Uzgred budi rečeno, moja baba je u jednom danu uspela da izbaci iz kafane, ispostaviće se, dva vrlo važna čoveka za grad Niš.

Prepodne je Šaban dobio šut – kartu jer je zapodenuo da se u jednom delu dvorišta baci neka kockica, a popodne Zorana Ćirića, alijas Magičnog Ćiru koji se onako suvonjav u dugom kaputu popeo na sto oko koga su sedeli vojni penzioneri i recitovao im modernu pesmu Pece Pankera, (valjda pod nazivom) „Devojka buljavih očiju“, a možda i neku drugu… Pa kako da ga slatko ne izbaciš iz kafane?

Bili su tu i Lale Copajka, Krle tonac, Krle kultura iz Narodnih, fanatični zvezdaš i sportski novinar Divčić, legenda televizije Đorđe Radošević, lom radnika iz Narodnih Novina, Radio Niša, Večernjih novosti…
To su sve za mene bili heroji. Peca Panker, pogotovu.

Zašto je Šaban dolazio u moju kuću?

Kada je moj deda kupio kuću, negde pred rat. Porodicu, celo pokućstvo je preselio iz Palilule jer je smatrao da period vremena od pijace do kuće koji prepešači, utiče na to da mu se meso malo usmrdi. Od velike pijace, gde ja stanujem nije pešačio kilometrima do Palilule, ali se dugo zadržavao na „usputnim stanicama“. Bio je distributer piva iz Češke i nije nalazio način da mu se meso ne „umiriše“ na tom putu.

Kada je kupio kuću u Šumatovačkoj 16, upravo je kupio iz tog razloga. Zbog mesa. Kako nije imao kud’ sa i tada zaštićenim stanarima, on je kupio kuću zajedno s njima. Tada je to bilo normalno. U kući se našao i Ivčar, fin čovek, uzoran Ciganin s kojim će kasnije moj deda sklopititi lepo prijateljstvo. Ivčar je oženio mnogo lepu Ruskinju i doveo je u kuću. Ivčar i Ruskinja nisu dugo izdržali.

On je bio brat Šabana Šajramovića. Ivčar ne znajući gde će i šta će, doveo je u kuću Javorku, hrabru, krhku ženu iz sela Gabrovac kod Niša koja je došla sa sinom Draganom, kasnije sjajnim bubnjarom niških orkestara.

Šaban Bajramović, kad je umro Ivčar, nije zaboravio familiju. Jeste da je dolazio retko, ali je dolazio. Ostavljao bi da se ne vidi neku paru, iako to nije morao.

Vrata njegove familije su bila prekoputa onih stativa, baš u današnjoj mojoj dnevnoj sobi. Baš odakle ovo pišem. Malog gazdinog sina zvali su na sva slavlja u tada trošnoj sobi, gde su živeli svi. Sada bih poželeo opet u istom sokačetu da igram fudbal. Da se svi ovi pomenuti ljudi pojave kao vasionski brodovi bez registracije.

I da mi Šaban sedne na stative. U stvari, sve bih dao za taj trenutak.

M. Smiljković

2 Comments

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *