Srpski unutarnacionalni nacizam

180x100_Zikica-Simic
autor: Žikica Simić, doktor sociologije

Dobro je poznat socijalno-psihološki sindrom ili fenomen “žrtvenog jarca” kada se neka manjinsku, marginalnu, i kao takva nezaštićena i ranjiva grupu, u periodima teške, dugotrajne i ekonomske krize kao što je naša, zbog nagomilanih frustracija usled neostvarenih vitalnih životnih ciljeva, izabere kao pogodna meta koja će se proglasiti izvorom ili krivcem svih nevolja i nad kojom će se iskaliti bes i mržnja (barem verbalno, ako ne više od toga).  Kad su ljudi socijalno nezadovoljni, neostvareni i neispunjeni onda traže krivca na koga bi sve to mogli da svale. Oni su umireni i osećaju zadovoljstvo kad je “krivac” pronađen, kad se može mrzeti.

Takav sindrom se najpre i najviše ispoljava prema onim drugima (iz tuđeg roda), ali ponekad ona zna da se okrene i prema onima iz svoga naroda (nekoj novoj, novopridošloj grupaciji) kada se zbog pomenutih razloga, tj. ograničenih životnih šansi (pre svega dolaska do posla) onaj drugi vidi isključivo kao ugrožavajući rival, kao nelojalni konkurent koji pretenduje na ono za šta mislimo da mi imamo isključivo ili barem prioritetno pravo.

Fašizam i nacizam su danas u nas veoma banalizoavi termini i kao takvi dosta nedefinisani i olako upotrebljavani ili zloupotrebljavani. Iako bi se ovaj termin učinio preteškim, preteranim ima nešto u našem narodu što, po svojim manifestacijama, nalikuje tome.  Nacizam nisu samo logori i gasne komore, to je njegova prirodna ekstremna posledica i konačna manifestacija. Nacizam se zasniva na preuveličanoj ili umišljenoj psihologiji i ideologiji ugroženosti, uskraćenosti i neravnopravnosti, naročito u fazi svog nastanka, koja može, ali ne mora, da dovode do najstrašnijih posledica.

Srpski narod se često i masovno žali na svoj “nezavidan” položaj u odnosu na sve ostale koji čine njegovo ukupno životno i radno okruženje. Dobro su nam poznate čuvene rečenice “Svi drugi imaju imaju veća prava od nas”, “Srbi imaju najmanje prava u svojoj državi”, aludirajući na neke nacionalne manjine ili strance (zaboravljajući ili neprihvatajući da je Srbija država građana). Ako se pripadnicima ugrožene socijalne manjine u nečemu bolećivo “progleda kroz prste” to se uzima kao dokaz njihove povlašćenosti u odnosu na većinski narod.

nis-1

U takvom uobičajenom nacionalnom preterivanju u isticanju svoje ugroženosti i uskraćenosti predmet žalbe su i same životinje. Poznata nam je i, do iznemoglosti i trivijalnosti upotrebljavana, rečenica, od koje bruji cela zemlja, da čak i “psi lutalice imaju veća prava nego ljudi”, da su zaštićeniji. Ne znam samo koliko njih bi se menjalo sa tim psima lutalicama kojima toliko zavide, kao i sa pripadnicima nekih “privilegovanih” manjina koji uživaju neka “eksluzivna” prava ili su iznad zakona.

I sami nemački nacisti (a posle njih i mnogi drugi) su, u trenucima velike ekonomske krize u Nemačkoj,  zamerali Jevrejima što su se previše razmahnuli i što sve drže u svojim rukama klase, kao i da se “drže” međusobno. Nacizam polazi od ideologije tla i rezona: da ovi koji su došli posle nas na našu zemlju (u naš rodni kraj, rodni grad, zemlju) imaju nedopustivo veća prava i bolji položaj od nas.

Srbija je, inače, zemlja brojnih podela, kako onih istorijskih, i još uvek aktuelnih, na četnike i partizane, i onih drugih koje prozilaze iz njih ili su im slične (npr. rojaliste i republikance…), na “prvu” i “drugu” Srbiju itd. Pored toga, ona obiluje raznim animozitetima i podelama po raznim drugim osnovama. Tako imamo podvajanje na starosedeoce, starograđane (sa tolikim kompleksom superiornosti i ponosom na svoje gradsko poreklo od 3-4 kolena, ili manje od toga, kao da direktno potiču od Adama i Eve), i onih koji su stigli posle njih i zakasnili da pobodu kolac i kažu “ovo je moje”, tj. kada je valjda “istekao konkurs” za naseljavanje tih gradova na koje domoroci polažu svoje (apsolutno ili barem prioritetno) pravo, i one koji nisu ni napuštali svoj zavičaj. Imamo dosta oštre podele na one kulturne i nekulturne, na građane i seljake, severnjake i južnjake, na centar i provinciju, na one koji su “sišli sa planine” ili brđane i one iz nizije, na prvoborce i drugopozivce, a u crkvi na staroverce i novokomponovane, pomodare, i tako dalje u beskraj.

Tako, jedan broj Vojvođana, uprkos dugoj tradiciji multikulturalnosti i tolerancije, nije se mnogo radovao “dođošima”, a još manje prestonica svojim sunarodnicima iz “unutrašnjosti”, a ovi, pak, iz unutrašnjosti izgleda još teže podnose “Kosovare”,  što važi i za Nišlije koji opasnost vide i u doseljenicima iz drugih krajeva.. Mnogi od njih, inače, vole da se naslađuju tim diskriminativnim i uvredljivim izrazom “Kosovari” lažno se pravdajući da ih tim izrazom prave razliku od onih sa prezimenom Kosovac i pripadnika obaveštajen službe KOS. Neki se ne ustručavaju da ih otvoreno nazivaju Šiptarima.

I ne samo u Nišu, kad se nađete u Kragujevcu, Smederevu, Kruševcu i Kraljevu, Jagodini, čak i u Beogradu, a ne morate ni da se nađete tamo, dovoljno je da pogledate neku od stranica na društvenim mrežama gde ima komentara stanovnika ovih gradova, vrlo često ćete naići na komentare tipa – „Kosovari su krivi za sve“, „Od kad su Kosovari došli“ i slične. Da nije ljudi sa Kosova,verovatno bi se našli neki drugi koji su krivi za sve probleme, jer tako je to u Srbiji, uvek je neko drugi kriv.

Netrpeljivost prema “Kosovarima”, što baš i nije u skladu sa toliko izvikanim tradicionalnim srpskim gostoprimstvom, prelazi u pravu histeriju u mnogim srbijanskim gradovima, kako onim šumadijskim čiji žitelji i sami u mnogome vode nešto dalje poreklo sa Kosova, tako i u onim moravskim i centralnim delovima Srbije, kao što je Smederevo čiji je, inače, osnivač Đurađ Branković, sin “Kosovara” i, to još izdajnika, Vuka Brankovića što se često zamera i Kosovcima.

Prebacuje im se mnogo stvari: manjak kulture i prihvaćenosti pravila i uslova gradskog života, “nepatriotska” ili izdajnička prodaja svojim kuća, stanova i imanja Albancima i (i to po navodno visokim cenama), za razliku od vlastite starosedelačke i rodoljubive prodaje svojih placeva i stanova tim istim “Kosovarima”. Zamera im se navodno bogatstvo. Uz sve to, previđa  se da je među njima veliki broj kojima je imovina zapaljena i onih koji je nisu prodali po naročito povoljnoj ceni, kao i da među njima ima i dosta gastarbajtera, a što je izvor imovnog stanja nekih od njih.

A sve to izgleda izaziva zavist, umesto željenog sažaljenja prema izbeglicama koje bi voleli da vide u inferiornom i nezavidnom materijalnom položaju. Glavni problem raseljenih lica s Kosova (i svih prethodnih izbeglica) je i što se ne uklapaju u očekivanja i stereotipne predstave o nekadašnjim tipičnim izbeglicama, sa volovskom zapregom ili zavežljajem najneophodnijih stvari na leđima. “Da smo jadni i živimo u kolektivnom centru tad bi nas žalili a ovako nam zavidite ako smo se snašli…” – reče “Kosovar” na jednom forumu gde se vodila jedna od mnogih žučnih rasprava. Ako se još drznu da u tom “snalaženju” prevaziđu i starosedeoce onda zavist i mržnja dostiže svoj vrhunac.

Sama činjenica posedovanja boljih i većih automobila i stambenih objekata se doživljava kao razmetljivost, “bahaćenje”, “guranje prsta u oko” umesto očekivane i željene slike ojađenih beskućnika.

Prebacuje im se i što se druže ili drže skupa, kao da je to automatski upereno protiv drugih. Ni to njihovo držanje, pošto dolaze iz tradicionalnijih krajeva gde se više drži to rođačkih veza, neće dugo trajati i već je primetno njihovo labavljenje.

Takođe, zamera im se što su uopšte došli i što se ne vrate tamo odakle su došli jer dok oni nisu došli u Nišu (i drugim gradovima) je bilo sve bajno i sjajno: privreda je radila, zaposlenost i standard, bezbednost i kultura su bili na visokom nivou, a sada nema posla, omladina se kolje na ulicama, a sve to sa dolaskom Kosovara.

“Rođene” Nišlije su i dalje one stare, ni za dlaku se nisu promenile u vreme tranzicione krize, a svako pogoršanje i opadanje nivoa gradskog života im je došla spolja, sa pridošlicama. Slična odbojnost je  postojala i prema izbeglicama iz Hrvatske pristiglim u Srbiju posle zloglasne “operacije” “Oluja”. Zato je Bora Čorba i napisao onu ironičnu pesmu: “Beograde, u žice neka te ograde, da ne uđu izbeglice jer su izelice…Nek idu kući lepše je bez njih..Neka se vrate međ Hrvate…”. Nije im pomoglo ni to što se njima pripisuje veći stepen opšte kulture.

Ta masovna histerija protiv izbeglica iz Hrvatske i BiH se, ipak, stišala ili, možda čak, sasvim iščezla pošto njihov egzodus ranijeg datuma. Ali, ono što je važno jeste da se njihov dolazak sa Kosova odigrao u vidu naglog i masovnog priliva (nakon martovskog pogroma krajem prošlog veka) sa nekim naknadnim talasima iseljavanja, u jedan ograničen broj šumadijskih, moravskih i centralnih gradova što je bitno uticalo na njihovu demografsku sliku. Za razliku od progonjenog srpskog stanovništva iz severnih republika koje je bilo prilično ravnomerno raspoređeno po celoj zemlji pa je njihovo prisustvo bilo manje primetno, i otuda manja netrpeljivost, ono sa Kosova je neravnomerno i značajno skoncentrisano u ograničenom broju gradova.  Zato su tenzije i animozitet prema doseljenicima sa Kosova pre martovskog nasilja, kada su pristizali postepeno (uglavnom u iste gradove, kao i posle), bile znatno blaže.

Ovde se, dakle, ne radi samo o odnosu prema izbeglicama sa Kosova, već i iz Bosne, Krajine. Starosedeoci, su neretko skloni da paušalno optužuju većinu izbeglica sa Kosova, iz Bosne i Hercegovine, iz Hrvatske, da su bogati, da brže dolaze do posla, da su privilegovani na štetu lokalnog stanovništva. Obično se mogu čuti žalbe: “moj sin nema posao jer Crnogorci, Kosovari, Bosanci i svi ostali imaju prednost u zapošljavanju”.

Takođe, danas se sve češće čuju ogorčene tvrdnje da Srbijom danas vladaju i drže rukovodeća mesta sve sami Crnogorci, od šefa države, preko ministara, direktora,  policajaca…Beograđani se žale što su na direktorskim pozicijama obično Crnogorci.

Skoro je fejsbuk “zapalio” jedan citat, jedan od onih jeftinih koji “zaseni” svojom prostotom” i plitkošću: “volim sneg jer je to jedino što dođe sa planine, a ne postane direktor”. A pitam se ko brani Beograđanima i ostalima da postanu direktori. Njegovi autori nisu svesni koliko je onome “sa planine”, tj. iz seljačko-radničke porodice, bez ikakvog “kulturnog kapitala”, sa troškovima školovanja u nepoznatom gradu u koga su ga roditelji poslali, daleko teže da ostvari to postignuće u odnosu na one kojima je sve to ispred nosa.  Oni “sa planine” u novoj i nepoznatoj sredini moraju više da se trude da bi se dokazali dok za sve to vreme domaći studenti uživaju ležernu urbanu filozofiju produžene mladosti i školovanja (“opušteno, brate”) i na kraju okrivljuju one sa planine.

Možda i oni “sa planine” biraju profesije koje donose viši status i moć, ali zato ovi iz univerzitetskih centara biraju pomodne fency profesije. Osim toga, s obzirom na visinu cena studiranja oni sa planine sve manje i mogu da se školuju.

Ovakve reakcije protiv novajlija pokazuju da ne postoji elementarna svest da se urbani duh jednog grada ne brani malograđanskim i čaršijskim podelama i ruralnom psihologijom i filozofijom “da niko ne uđe u naše selo”, da svako ostane zakovan za svoj zavičaj i da se ne mrda iz njega bez obzira na životne okolnosti.. Prava urbanost se obično odlikuje otvorenošću, predusretljivošću, prihvatanjem razlika i drugosti a ne malograđanskom isključivošću, zatvorenošću, netrpeljivošću, surevnjivošću, zavišću, mržnjom, licemerjem.

Ne volimo svoje izbeglice i pridošlice iako smo jedan od najvećih izbegličkih naroda kako unutar svoje matične države tako i prema spolja, tj. širom sveta (kako iz političkih tako i ekonomskih razloga). Van zemlje živi verovatno isti broj Srba kao u matici. Izbili smo na prvo mesto u svetu i po odlivu mozgova. Teško je reći da li postoji narod koji je toliko odbojan prema svojim izbeglicama i pridošlicama. Bolje smo prihvaćeni od drugih u tom belom svetu nego od sebe samih. Ali, u tim modernim građanskim državama Evrope i sveta sasvim je uobičajena životna dinamika, kao i profesionalna i prostorna pokretljivost (promena više radnih mesta u toku života u raznim krajevima zemlje). Tamo se nikome ne gleda malograđanski  “u zube” odakle je došao.

Ljudi ne shvataju da pripadnost svojoj državi (pa i naciji) ima formalno-pravni i suštinski prioritet u odnosu na našu lokalnu pripadnost (zavičaju, rodnom gradu) i umišljene prednosti koje proizilaze iz te pripadnosti. Osim toga, sve te lokalne podele plemenskog tipa i nivoa pokazuju da  nam nacionalne svesi, zrelost i jedinstvo na veoma niskom nivou.

Iako su žrtve ovakvog negativnog raspoloženja, znam da taj odnos prema izbeglim ili rasejanim licima sa Kosova ne bi bolji ni da je situacija obrnuta, tj. kada bi oni bili u prilici da budu domaćini, ali taj argument ne može poslužiti kao opravdanje onima koji se tako odnos prema njima. Nije namera da se ovde neko brani ili mu se drži strana već pokaže u kakvom se moralnom, duhovnom i civlizacijskom stanju nalazi nacija.

 

 

 

2 Comments

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *