Srbija pamti. Niša nema.

[dropcap color=“#DD3333″ type=“square“]g[/dropcap]rađanin: Vladimir Đorđević

vladimir djordjevicNedavno, na najvećem svetskom sajmu turizma u Londonu, Turistička organizacija Srbije predstavila je turističku brošuru „Srbija pamti”, posvećenu obeležavanju stote godišnjice od izbijanja Velikog rata.

Iako je čak i osnovnoškolsko obrazovanje dovoljno da bi se znala uloga, važnost, značaj Niša u čitavoj dramaturgiji početka, trajanja i završetka ovog rata, priređivači ove važne brošure, nisu pretpostavili neophodnost uvrstavanja Niša kao bitne odrednice srpskog velikoratovskog pamćenja. Niša nema.

Srbija, istini za volju, češće zaboravlja nego što pamti, a njeno pamćenje, selektivno je i maglovito, proizvoljno i mitomansko. U toj selekciji srpskog mementa, grad o kome pišem uglavnom ne nalazi svoj redak. Pričamo li o turizmu i promociji Niša, razloge za ovakvu izopštenost možemo i moramo tražiti na nekoliko mesta.
srbija pamti
Deo naše lokalne naravi gotovo nas po obavezi tera na ishitrene osude vlastodržaca iz Beograda, centralizma, maćehinskog odnosa, nepoštovanja i omalovažavanja vrednosti i nasleđa provincije. I tome slično, u nedogled. Taj lament nad sudbom kletom, provincijskom, nije slučajno deo našeg lokalnog duha.
Mezimac Obrenovića, grad od posebnog značaja u vreme Dragiše Cvetkovića, primer proleterske industrijalizacije i radničkog blagostanja, Miloševićev, zatim opozicioni bastion, uvek izabran da bude na liniji odbrane, pogranični, surov, drzak, Niš je vazda očekivao i uvek dobijao valjanu državnu naklonost za sva svoja rušenja, oslobađanja, vernosti i pobune.
Generacijama smo naučeni tako, da je dovoljno podići po koji slavoluk knezu ili kralju, smotru premijeru sugrađaninu, slet vojnom vrhu, miting ovome ili onome. Nagrada je uvek dolazila. Baš kao kakav nedorastao deran, Niš, takav kakav je, nikada za sebe nije poželeo nesto bolje i veće, uporno odbijajući da odraste i postane samostalan i odvažan.
Onaj pojedinac, koji bi imao potrebu za nečim većim od provincijske samodovoljnosti i nemotivisanosti, jednostavno bi otišao. To je process čiju pravu cenu plaćamo danas, u okruženju  nekritičke osrednjosti.
Serbia_Remembers_100_years_WWI_small.pdf 2014-01-09 22-16-58Beograd svakako nema ni vremena ni novca da se bavi Srbijom. U beogradskom lokalnom vokabularu, Srbija i Beograd su sinonimi, i koliko god stari Beograd uporno nestajao pred doseljenicima sa svih srpskih strana, toliko njegova zainteresovanost za te daleke strane jenjava. Odavno nema Nišlije u Beogradu koji će pokušati da nešto veliko i korisno učini za svoj rodni grad. Nedavni pokušaj obeležavnja Konstantina i njegovog edikta, gotovo je sasvim izmakao Nišu i ne sećam se da je iko od “naših” političara ili umetnika zatražio ili uradio više za rodni grad slavnoga cara.
Desilo se, tako, da najvažniji arheološki lokalitet u gradu, nije doveden u željeno i za turizam neophodno stanje, ni  nakon završetka godine jubileja. Razloge treba tražiti u prilično dugom sukobu nadležnosti lokalnog i republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture, što svakako nije dovoljno dobro opravdanje za sve one koji su Medijanu mogli da naslućuju jedino preko plota.
Beograd je, svakako, svet, i njemu se žuri da nalikuje velikim evropskim metropolama. Beogradu se zato ne može zameriti povremena zaboravnost i manjak strpljenja za provincijski grad sa juga, čak i kada je pomenuta turistička brošura u pitanju.
Verujem da je neko zadužen za promociju turističkih potencijala Niša, pretpostavio da neko njemu sličan, gore u Beogradu, ima osnovno obrazovanje, te će takav obrazovan, staviti Niš na naslovnu brošure, odmah uz telegram objave rata, na kome nepromenljivo stoji adresa primaoca – Niš. Verujem, takođe, da neko u Beogradu, nije razmišljao da ikoga iz unutrašnjosti mora da vuče za rukav i tera na promociju sopstvenog grada.
Šta god da je ko pretpostavljao, očigledna je manjkavost razmene informacija i usklađenosti aktivnosti turističkih organizacija u Srbiji. Turistička organizacija Srbije, očigledno je predaleko od Niša i njegovih potreba, a lokalna, niška, ostala je uskraćena za  važne aktivnosti pred veliki međunarodni sajam, iako je i sama njegov učesnik. Još jednom, poprilična je neozbiljnost ne uvrstiti grad ratnu prestonicu u brošuru o ratu. Za takav propust, nekada bi se u školi, pao razred. Danas je, izgleda, odsustvo profesionalnog menadžmenta i sveprisutnost stranačkog podaničkog ključa pri zapošljavanju upravljača, još jednom svojom birokratskom nonšalantnošću, nanelo štetu privredi jednog grada i ugledu zemlje.
Treba li da čudi nepostojanje bilo kakve vesti da je Niš izostavljen iz ove državne kampanje? Ili smo, nakon skorašnjeg turističkog debakla sa proslavom jednog jubileja, sigurniji ako nas ipak zaborave?

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *