Značaj Vidovdana za Srbe

Piše: Đorđe Bojanić, prof. istorije i urednik sajta Srpaka istorija

Na današnji dan, Vidovdan 28. jun Srbi su zabeležili jedan veći broj važnih događaja koje bi svakako trebalo upamtiti. Neke za nauk, a neke za opomenu.

Turci su prve napade na Lazarevu državu izveli 1381. godine, tada su došli do Paraćina, ali su ih tu Srbi suzbili i vratili nazad. Pošto je sultan Murat I bio prezauzet u Maloj Aziji, ostavio je na miru Srbe na nekoliko godina. Knez Lazar je dobio dojavu da Turci vrše velike pripreme da u proleće 1386. godine ponovo napadnu Srbiju. Ali i taj pokušaj za Turke je bio poguban, pa su morali ponovo da beže iz Lazareve države.

Turci su slično prošli i u Bosanskoj državi, gde ih je 1388. godine potukao Tvrtkov vojvoda Vlatko Vuković i naterao na povlačenje. Turci su bili iznenađeni ovakvim otporom u Srbiji i Bosni. Shvatili su da za ove napade treba bolje da se pripreme i prikupe još više vojske. Sultan Murat počeo je posebne pripreme za napad na Srbiju.

Knez Lazar pripremao je svoju vojsku za odlučujuću borbu protiv Turaka.Pozvao je sve Srbe da idu na Kosovo da brane svoju državu i srpsko ime od Turaka.

Gazimestan – foto: Wikipedia.org

Narodna pesma kaže da je knez Lazar svakog ko ne dođe u boj na Kosovo prokleo ovim rečima: “Ko je Srbin i srpskoga roda, I od srpske krvi i kolena, A ne dođe na boj na Kosovo, Od ruke mu ništa ne rodilo, Ni u polju belica pšenica, Ni u brdu vinova lozica, Ne imao od srca poroda, Ni muškoga ni devojačkoga, Rđom kap’o dok mu je kolena..!”

Srpsku vojsku predvodio je knez Lazar, iako nije uspeo da sakupi svu srpsku vlastelu, a ni sve srpske ratnike.Od oblasnih gospodara knezu Lazaru se pridružio Vuk Branković (gospodar Kosova), jedan odred poslao je i bosanski ban Tvrtko I Kotromanić, na čelu sa vojvodom Vlatkom Vukovićem.

Tursku vojsku predvodio je sultan Murat I sa sinovima Bajazitom i Jakubom. Turska vojska kretala se teritorijom Dejanovića. Smatra se da ih je Dejanović zadržao (snabdeo ih hranom) a sa ciljem da javi knezu Lazaru o veličini Muratove vojske (pretpostavlja se oko 50 000 vojnika), što je za to vreme bio ogroman broj, dok je Lazar imao upola manje vojnika.

Dejanović je govorio turskim starešinama da je preko raskvašenih polja u Makedoniji nemoguće proći pre maja. Tako je zaustavio tursku vojsku na njegovoj teritoriji u nameri da knezu Lazaru javi o veličini turske vojske i da mu omogući što više vremena da okupi sve srpske ratnike i spremno sačeka tursku vojsku i krene u odlučujuću bitku.

Srpska vojska je, po pretežnim ocenama, bila brojno manja od turske, ali ranije pristigla, bila je odmorna i spremna za borbu. Ipak, bilo je dvoumljenja da li da se odmah krene na Turke.

Po ocenama vojnih stručnjaka, naša vojska je imala više šansi za pobedu da je odmah krenula na Turke, pošto je bila odmornija.

Sa druge strane, Turci ne bi imali vremena da im na glavnom pravcu udara, kao što su to učinili u toku noći pred bitku, iskopaju jame i u njih ugrade zašiljeno kolje i to sve prekriju slamom. Međutim, većanja komandanata obe vojske prekinula je velika oluja, a zatim i jaka kiša (prava provala oblaka) koja se sručila na obe vojske. Tek kada se kiša smirila, Turci su pod zaštitom mraka krenuli na kopanje jama. Prema turskim hroničarima, u napad su prvi krenuli srpski strelci iz odreda Vuka Brankovića, koji je imao i najvećeg uspeha u boju.

Do odlučujuće bitke došlo je 28. (15) juna 1389. godine severozapadno od Prištine (Gazimestan), na dan svetog Vide (Vidovdan). Turskog sultana Murata ubio je srpski ratnik Miloš Obilić (Kobilić). Predanja govore da su Miloša pre bitke na kneževoj večeri prograsili izdajnikom. Za vreme bitke, Miloš je na prevaru ušao u turski logor, govoreći da želi da poljubi skute sultanu, u znak pokorenja, i ubio ga nožem.

Drugi naš stari zapis “Pohvala knezu Lazaru“ (iz XV veka) govori da je Murat poginuo posle borbe. Narodno predanje još govori i da je Miloš izvršio ovo delo još pre početka borbe.

Jedno pismo kralja Tvrtka pominje dvanaest plemića (zaverenika) koji su zajedno sa Milošem izvršili ovo delo. Turski izvori govore da je Murat poginuo posle bitke ili malo pre njenog završetka i da je ubijen na prevaru od jednog skrivenog srpskog zaverenika ili ranjenog borca. O samom Milošu istorija ne zna nikakve pojedinosti.

Na Kosovu su Turci sahranili Muratovu utrobu (Muratovo turbe) a telo je preneto u Jedrene radi balsamovanja. Stariji sin Bajazit prikrio je smrt sultanovu jer bi to značilo poraz Turaka, i naređuje juriš, što je satrlo srpsku vojsku (konjicu) jer je bila oklopna, za razliku od turske lake konjice. Brata Jakoba Bajazit je zadavio, kako bi bio jedini vladar.

Uskoro je i knez Lazar bio uhvaćen i ubijen. Naše legende govore da je knez Lazar, kada je bio uhvaćen, uzvratio Bajazitu “ Da je ranije znao za junački podvig svog viteza, i da je za to znala cela srpska vojska, učinili bi da i Bajazit leži na trećim nosilima “. Bajazit je, zatim, naredio da se knez Lazar i zarobljena srpska vlastela poseku. Nije poznato ko je i kako izneo sa bojnog polja kneževo telo i predao ga na balsamovanje i čuvanje kaluđerima. Njegovo telo je tada sačuvano, balsamovano i predato u crkvu Vaznesenjau Prištini (po nekim nepotpunim izvorima Bajazit je za ovo dao dozvolu).

Ubrzo posle toga Vuk Branković i Vlatko Vuković su se povukli. Turci su se sutradan posle boja povukli, vodeći sa sobom mnoge zarobljenike i ranjenike, ali je većina ranjenika umrla na putu.

Kosovska bitka po svim izgledima trajala je samo nekoliko časova a glavna borba vodila se oko Mazgita i Gazimestana.

Prve vesti o bici zapisane su dvanaest dana posle boja od strane ruskog monaha Ignjatija, koji je pošao u posetu svetogorskim manastirima. Najčudniji izveštaj je pismo bosanskog bana Tvrtka I koji piše firentijskoj vladi kako je on pobedio Turke na Kosovu, a o knezu Lazaru nema ni reči. Ovo je još čudnije jer je Tvrtko I imao izveštaj iz prve ruke, pošto se njegov vojskovođa Vlatko Vuković sa delom vojske vratio u Bosnu. To pismo je sačuvano, kao i njegov odgovor, u kome Firentinci čestitaju Tvrtku I na pobedi i kažu da su srećni što je hrišćanska vojska pobedila. Čak se i saznaje da su u Parizu zvonila crkvena zvona u čast pobede hrišćana nad nevernicima.

Iz svega ovoga zaključujemo da je pobeda u ovom boju pripala Srbiji, pošto su se turci povukli sa bojišta. Turci su tek nakon sedmdeset godina osvojili Srbiju.

Moramo da znamo i da ima više verzija o borbi i staradanju na Kosovu polju.

Knez Lazar je najpre bio sahranjen u Prištini. Zatim je 1391. godine prenet u svoju zadužbinu Ravanicu. Sahrana kneza Lazara nije mogla biti obavljena odmah nakon njegove pogibije, jer se njegovo telo nalazilo u rukama Turaka. Bajazit,naslednik sultana Murata, koji je posekao kneza Lazara, držao je kneževo telo kao ratni trofej i sredstvo za pregovore i ucenu kneževe porodice.U nametnutim uslovima porodici, da dođe do tela, leži kosovski poraz.

Po završetku pregovora, kneževo telo je predano porodici, koja ga je sahranila u Prištini, a potom prenela u manastir Ravanicu, kneževu zadužbinu. Sahrana u Prištini je izvršena prvih dana meseca jula 1389. Po završetku treće godine od Lazareve sahrane, pristupilo se svečanom otvaranju kneževa groba. Tada je utvrđeno da telo nije podleglo truleži i da je sveto.

Od 1697. godine njegove mošti su se nalazile u manastiru Vrdnik na Fruškoj Gori. U toku Drugog svetskog rata prenose ih u Sabornu crkvu u Beograd. Od 1989. godine mošti kneza Lazara nalaze se ponovo u manastiru Ravanica.

Crkva je Lazara proglasila za svetitelja, negovala je kult Kosova i podsticala buduća pokolenja “ da osvete KOSOVO “ – SRPSKU SVETU ZEMLjU.

Reči Kneza Lazara pred bitku “ Pođimo, braćo i čeda, pođimo na podvig koji je pred nama, ugledavši se na nagradodavca Hrista. Smrću poslužimo dužnosti, prolijmo krv našu, iskupimo život smrću i dajmo udove naših tela nepoštedno za čas i otačastvo naše, a Bog će se svakako smilovati na ostatke naše i neće istrebiti do kraja rod i zemlju našu. “

Da se ne zaboravi !

Na Kosovu i Metohiji (Staroj Srbiji) bilo je, pola veka posle Kosovske bitke, samo 46 novouseljenih albanskih kuća (Albanci su pleme sa Kavkaza koje je naselilo današnju Albaniju početkom 11. veka), kako svedoči prvi turski popis iz 1445. godine za oblasti Drenice i Podrima.

A srpskih kuća: 12.844. U župama: Kosovo, Sirinićkoj, Sredačkoj, Ibarskom Kolašinu, Biničkoj Moravi, Prizrenskom Polju, Labu Šiptara tada nema.

U Peći, na primer, tada nije bilo nijedne albanske porodice…

Čak, 1838. godine skoro 400 godina posle prvog turskog popisa – u Peći (kako zapisuje Jozef Miler): Srbičine 92,09 odsto stanovništva. Danas, posle NATO zločinačke-agresije, pod nazivom „Milosrdni anđeo“, u Peći (sedištu srpskog patrijarha) živi samo nekoliko Srba!
Evo još nekih događaja koji su se odigrali na VIDOVDAN

• 1915, srpski ministar unutrašnjih poslova Ljubomir Jovanović sa albanskim političarem Esad-pašom potpisuje u Tirani sporazum o stvaranju realne unije između Srbije i Albanije.
• 1919, potpisan Versajski sporazum, čime je završen Prvi svetski rat,
• 1921, srpski kralj Aleksandar I Karađorđević doneo Vidovdanski ustav, Ustav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca,
• 1948, na inicijativu Sovjetskih delegata Andreja Ždanova, Maljenkova i Suslova doneta Rezolucija Informbiroa što je označilo razlaz između Jugoslavije i istočnog bloka,
• 1989, obeleženo 600 godina Kosovske bitke, Miloševićevim govorom na Gazimestanu,
• 1990, usvojeni amandmani na Ustav Hrvatske, kojim Srbi više nisu bili konstitutivni narod u Hrvatskoj,
• 1991, slučaj navodnog ubistva trojice vojnika Jugoslovenske narodne armije, poznatiji kao slučaj Holmec,
• 1992, probijen koridor kod Brčkog, spojena dva dela Republike Srpske,
• 1995, snage bosanskih Srba sprečile pokušaj ABiH i HVO Deblokade Sarajeva,
• 2001, – Slobodan Milošević, predsednik SRJ izručen tribunalu u Hagu.

Bez sumnje, Vidovdan je najvažniji datum u kolektivnoj svesti srpskog naroda i zajedno sa svetosavljem jedan od temelja kolektivnog identiteta Srba.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *