Donesite mi glavu Zorana Perišića!

[dropcap color=“#DD3333″ type=“square“]g[/dropcap]rađanin: Dejan Stojiljković

IMG_5507Upravo tako bi mogao da glasi naslov novog romana Zorana Ćirića poznatijeg i kao Magični Ćira.
Zašto ovo tvrdim? Iz dva razloga.
Prvo, jedan od omiljenih filmova pisca koji se, između ostalog, predstavlja i kao „profesionalni desperados“ jeste remek-delo Sema Pekinpoa „Donesite mi glavu Alfreda Garsije“.
Drugo, Magični je na fejsbuku napisao kako nije slao pretnje gradonačelniku već da su u pitanju bili odlomci iz njegovog romana – i ja mu verujem.

Sad, pošto smo iz iste branše, ja, kao nekakav književnik, mislio sam da se odlomci iz romana ili bilo koje druge proze šalju izdavačima ili urednicima… Eventualno časopisima. Ali mora da je to neka nova fora koja u karijeri pisca nastupi nakon što se učlaniš u partiju na vlasti i kandiduju te na izborima. Priznajem, nisam vičan toj disiplini. Još uvek prozu šaljem izdavaču i uredniku. Eventualno časopisima.
A i kad bih hteo da nešto od svog praznoslovlja pošaljem lokalnim političarima na uvid i procenu – ne bih mogao. Nemam njihove kontakte.

E, sad, tu dolazimo i do ključnog pitanja koje u celoj aferi i komediji oko pretnji i onoga što je bilo posle niko nije postavio…

Odakle Magičnom svi ti silni telefoni i kontakti niških političara, maltene iz svih stranaka?

Prilično sam siguran da moj prijatelj Vlada Kecmanović nema telefon gradonačelnika Beograda. A mislim ni da Sloba Vladušić nije intimus gradonačelnika Subotice. Iz prve ruke znam da Nikola Malović ne ide na pecanje sa Milom Đukanovićem. A Basara sigurno ne drinka sa predsednikom opštine Bajina Bašta.

perisic

Ni moja malenost nije bolje sreće… Kontakti političara koje imam u memoriji svog mobilnog se svode na par drugara koje sam poznavao i pre nego što su se politički angažovali. Jedan je pisac, drugi drži prodavnicu ploča, treći pravi odlično vino… Niko od njih nije na bogzna kako visokom položaju. Dakle – mrka kapa.

To je zato što sam ja, iako podosta mlađi od Magičnog, staromodan čovek. Ja živim u ubeđenju (pogrešnom, očigledno) da je prevashodni posao pisca da piše. Baš bezveze, zar ne? Pisanje… Kako to dosadno zvuči.

Umesto da dreždiš ispred ekrana kompjutera i pokušavaš da napabirčiš neku pripovetku, eventualno roman, možeš lepo da učestvuješ u urnebesnom lokalnom političkom životu koji je izvor neviđene zabave. Pa da, kao legitimni učesnik te alternativne dimenzije života, budeš uvažen od raznih vršilaca javnih funkcija kao zvanični hroničar The Palanke, a i kao komedijaš par ekselans. A to podrazumeva i da razmenite brojeve mobilnog i e-mail adrese kako bi, o godišnjicama i praznicima, mogli jedni drugima da šaljete prigodne poruke.

Magični je, kao inovativan i vispren čovek, podigao tu praksu na viši nivo.
Pa je tako u želji da gradonačelnik i ostali gradski funkcioneri budu recenzenti njegove nove knjige, napravio grešku, tačnije, došlo je do nesporazuma koji ga je koštao krivične prijave i prvih strana u srbijanskim tabloidima uvek žednih krvi.
Iskreno se nadam da će poruka koju će Magični poslati gradonačelniku o ovim novogodišnjim i božićnim praznicima biti, na primer:

Hristos se rodi, dragi imenjače.
Zauvek tvoj,
Magični.

Jer, bar u ovom slučaju, ispalo je da zvaničnici grada Niša nisu baš veliki eksperti za pisanu reč, mada sam čuo da je gradonačelnik Perišić veliki ljubitelj žanrovske književnosti, posebno SF-a i horora, što objašnjava zašto mu se nije svideo novi roman Magičnog koji je ipak, čist realizam. A ako ćemo pošteno, ne bih ni ja poludeo za SMS porukama u kojima je proza na temu kako će me raskomadati zajedno sa patrijarhom i direktorom pozorišta pa mi glavu, onako usoljenu, kao Karađorđevu, poslati u Stambol… Semu Pekinpou na noge.

FOTO: Facebook.com
FOTO: Facebook.com

U svakom slučaju, mislim da su za ovaj nesrećni nesporazum nisu krivi ni Magični, ni političari.
Krive su nove, brze tehnologije. Jer nema šansi da je Magični ovo mogao da učini tamo devedesetih kada je bio ogorčeni protivnik partije čiji je danas ponosni član. Morao bi sve prvo da iskuca na pisaćoj mašini, pa da umnoži indigom, pa da ode do opštine i odnese to sve opštinarima na noge, pa onda iz stranke u stranku… Dug i mukotrpan proces. A imao bi i vremena da porazmisli o potkovanosti i kompetenciji niških političara kad je teorija književnost u pitanju, pa bi možda i odustao.

Nekad je bilo bolje. A onda su neki tamo pametnjakovići sa zapada izmislili mobilne telefone i fejsbuk. I od tad se više ne zna gde prestaje književnost a gde počinje politika. Srećom, ima još nas budala koji svakodnevno ucrtavamo tu imaginarnu granicu, iako smo svesni da radimo Sizifov posao.

Srećno nam bilo.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *