[Izbori 2014]: Ko mi plaši taštu?

[dropcap color=“#DD3333″ type=“square“]g[/dropcap]rađanin: Dejan Stojiljković

telefonPostoji scena u jednom filmu Dejvida Linča gde je u kadru telefon koji besomučno zvoni a glavni junak ne sme da podigne slušalicu jer će, kao, sa druge strane da čuje samog sebe. Jedan čuveni filmski kritičar je to opisao kao nešto najjezivije što je video na filmu a ja se, evo, pitam, kako je taj baja znao, deset godina unapred, da će, kada se javi na fontele, glavni junak začuti samog sebe kako postavlja pitanje:

„Hoćete li glasati za Srpsku naprednu stranku?“

Jedan takav, izbezumljeni, a usudio bih se reći i pomalo uplašeni izraz lica, imala je juče moja tašta kad ju je na kućni telefon, onaj starinski, stabilni, pozvala izvesna bezimena gospojica i nazalnim glasićem upitala da li će učiniti patriotsku dužnost i na predstojećim izborima udeliti glas reformama, boljem sutra i državnim funkcionerima koji vole da spasavaju đecu iz snijega.

Sad, ja jesam od onih zetova koji se ne boje svoje tašte (da, da… znam da mi ne verujete…) ali sam se grdno prepao kad sam video da se moja tašta u životu ipak nečeg boji.

A to su naprednjački telefonski uterivači predizborne volje.

Predlažem da se ovo usvoji kao zvanična skraćenica. NTUPV. Nešto kao PPV. Ili SPRC – sportsko rekreativni centar.

Takva vrsta objekta je obično deo predizbornih obećanja i programa. Metaforički, političari svih boja i rasa nam poručuju da će nas SPRCati čim se dokopaju fotelja. Ali će pre toga da nas orobe za glasove. Jer je to jedina imovina koju izgleda trenutno imamo a koju nam nisu otuđili.

izbori-plakati-vucicŠalu na stranu, Đavo je odneo šalu. Sve me u predizbornoj kampanji ovih dana podseća na devedesete, naročito na devedesetšestu kada su neki mučenici obijali pragove i nudili vam kalendarčiće, teftere i olovke sa znakom SPS-a agitujuću da glasate za njenog lidera koji nam je baš onako, levičarski, sjebao par godina života. Ti likovi su to radili verovatno za lovu, dok ovi iz naprednjačke telefonske centrale sasvim moguće to rade iz ubeđenja.

A bila je baš lepa ta devedesetšesta, kada je nas šačica šetala gradom i kada Mile Ilić i drugovi nisu pokrali izbore već su se džakovi sa glasačkim listićima zagubili prilikom teleportacije sa Enterprajza u Gradsku izbornu komisiju.

nis_7S tim u vezi, gotovo dirljivo deluje poseta Čede Jovanovića našem gradu ovih dana gde je između ostalog rekao:

„Za loše stanje u Nišu kriv je Beograd!“

‘Ajdeeeee?

Fala ti, Čedo, nismo znali.

Potrudi se da o tome obavestiš i profesionalne Nišlije na privremenom radu u niškom odboru LDP-a. Biće to za njih šokatno, ali dragoceno saznanje.

ceda 1996Sećam se Čede Jovanovića iz tih dana uličnih protesta.
Bio je upadljivo mršav.
To je zato što se tada još nije hranio testeninom.
I pomalo izgubljen.

To je zato što tada još nije imao svoj privatni pešački prelaz.
A nije ni često dolazio u Niš.

To je zato što tada još nije posedovao adekvatno terensko vozilo marke „Džip“ pogodno za vožnju po oronulim putevima „unutrašnjosti“.
Ali sada je, eto, došao i brže bolje krenuo da nam se malo, onako… dodvori. Da ne upotrebim neki drugi izraz.

Zamalo se nisam rastopio od nežnosti kada sam na stranama najpopularnijeg niškog internet-tabloida (odmah pored vrlo upadljivog promotivnog teksta u kome nam se poručuje da bez SNS-a nema života) video fotku gde  mu jedan naš građanin ljubi ruku.

Ali Čeda nema šta da brine. Za uspeh LDP-a se u Nišu stara ona opaka ekipa koja je onomad veoma uspešno izvela bojkot moje predstave „Konstantin“ tako da je petneastak glasova već obezbeđeno, plus onaj što ga je ljubio u ruku i nema zime za Čedu i njegove u debelom ‘ladu ispod cenzusa.

Naravno, tu su vrli niški i srpski mediji koji se ovih dana ubiše od reklamiranja stranaka i političara.

Ako ste zaboravili, to su, inače isti oni mediji koji su cele prošle godine krpili stranke na vlasti i političare generalno, dakle, isti oni koji su nas izvestili kako predsednik nema diplomu, da je alfatoksin u mleku a direktor niškog pozorišta inkarnacija Satane. E, sad, na tim istim medijima ne mož’ da razgrneš silne banere, reklame, intervjue i promotivne tekstove u kojima nas ubeđuju da isti ljudi koje su ti isti mediji proglašavali najvećom pošasti za ovu državu u stvari naša jedina nada i spas.

Doduše, u uglu, sitnim slovima, na tv-ekranu prijemnika ili kompjutera piše „plaćeni tekst“, čisto da se zna da dotični mediji sve to plasiraju zarad našeg dobra, a o našem trošku. I da to rade ne zato što što su im se odjednom omilele stranke na vlasti i njihovi predstavnici (za koje su minulih godina trvdili da su sve go lopov do lopova) nego zato što je to u korist nas građana od čijih para su i naplatili to silno promovisanje.

To se, čuo sam, zove „nezavisno novinarstvo“.

Što je lepo i poučno, jer govori u prilog teze da su i niški i srpski novinari podjedanko nezavisni od svega i svačega, ali još uvek nisu nezavisni od love.

vucic snegZaista, kakva bi to predizborna kampanja bila kada u njoj adekvatno plaćene redakcije ne bi na adekvatan način sa adekvatnim disklejmerom (u kome se tvrdi da su tekst ili reklamu platili poreski obveznici) promovisale floru i faunu našeg višestranačkog života?
A slike govore više od hiljadu reči: Overlord kako spasava zavejanu decu, Čeda kako prima rukobljub, Ivica kako peva „Miljacku“, Dveraši u guslarskom zanosu, Bota Tadić kako bilduje bicepse, Dinkić kako seče vrpcu na otvaranju novog kružnog toka…
Milina jedna.

Čovek ne zna da li da se smeje ili plače.
A meni, evo, zvoni telefon…
Stra’ me da se javim.
Možda je to ona ista gospođica što pita za kog će da glasamo?
Nešto se mislim…
Kad je uspela da prepadne moju taštu, šta će tek meni da uradi?

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *