Kako održati zdrav razum porodice kad vam nepravedno isključe struju

Ne, nije ovo priča o sažaljenju. O nekakvoj tužbalici. Naprotiv. Ovo je priča o pobedi.

Ovo je u stvari, vodič za roditelje sačinjen iz ličnog iskustva. Vodič za preko 5.000 porodica danas u Nišu i ko zna koliko u Srbiji koji su na isti način ostali bez struje. Mnogo je svađa, nesrećnih brakova, tužne dece pa i umrlih koje prouzrokuje nepravedni gubitak struje. Iz tog razloga mislim da je ovu priču potrebno mnogi da znaju. Bolje je za mnoge da uče na iskustvu moje porodice nego na svom. Kada nemaš struju, tek onda vidiš koliko je bitna i neophodna.

Osmeh na licima dece se nije ni u jednom trenutku izgubio, iako smo moja porodica i ja bez struje bili od aprila 2018. do juna 2019. godine. Sada smo takoreći i zaboravili na to, ali je u meni ostao dubok trag prezira, prkosa, besa.

Kada bi Nikola Tesla iz groba video kome je u matici prepustio vođenje elektrifikacije dopustio bi Edisonu da nam kači elektrane u svakoj ulici.

Nisam ukapirao šta mi se sprema tokom druge polovine 2017. godine. Stizali su računi za struju u zimskim mesecima od 20.000, 27.000, pa 33.000 i najviša cifra koju sam dobio za jednu običnu kuću, domaćinstvo u centru Niša od pet članova je 42.000 dinara. Mesečno. U startu sam mislio da ću jednim odlaskom u Elektrodistribuciju da „oborim“ sve to jer je to neka greška.

Istina, moja keva je više ušla u tu problematiku, a ja sam bio spokojan jer nas petoro, žena, dvoje dece, keva i ja nemamo industrijski pogon, nego uključujemo bojler, šporet i taj „famozni“ Eldi radijator koji nas je navodno oterao u „crvenu zonu“, mada o njegovom funkcionisanju svi imaju pohvalu. To je, bar, bilo objašnjenje. Nikakav posebni trošak nismo imali.

Dobiti mesečni račun od 42.000 dinara znači da zarađujete milione. U mom slučaju nije bilo zarađenih para, ali je račun ostao. Uz sve to mi donji sprat kuće od grejemo ogrevnim drvima koje plaćamo odmah.

Plaćali smo mesečno po 10.000, po 15.000 dinara, ali sumanuta računica i pljačkaški način obračuna je bio nedostižan. Za to vreme, pitam prijatelje i kažu mi ko dobije račun više od 5.000 dinara odmah ide na razgovor u EPS, slika brojilo, ma čuda… Ja verujem i dalje u pravnu državu. Nersreća stiže sredinom aprila 2018. godine kada je račun iznosio ukupno 365.000 dinara!?

Sumnjao sam da je do ovako suludih računa došlo jer sam objavljivao niz istina koje su pojedinci iz aktuelne vlasti činili. Mnogi bahati rukovodioci su zaista tada brdo državnog novca trošili uludo. I dalje mislim da je moje obelodanjivanje bezobrazluka uzrok da ostanemo bez struje, ali to ne mogu da potvrdim. Mogao sam da se žalim, da kukam, dozivam OEBS za torturu prema novinaru, ali nisam ništa od toga uradio. To što sam „savio šipke“ i trpeo nepravdu mi je stara boljka.

Još davno me tome naučila novinarka Zorica Miladinović od koje sam mnogo naučio. Tada, krajem devedesetih mi je rekla da su te izbušene gume na automobilu, razna praćenja, prisluškivanja, deo novinarskog posla u Srbiji. I da ih je sramota objavljivati. I dan danas se tako ponašam, iako su me samo u 2019. godini i jurili da me tuku, ostavljali nekakve poruke…ma ništa. To je sve deo posla. Nema žalbi.

Dolaze dva golobrada momka koji kažu „mi moramo da vam isključimo struju, naređeno nam je“. Uzdrmalo mi malo srce, nije da nije. Zakon kaže da po nalogu moram da uplatim 185.000 dinara da bi mi opet uključili struju. Sedam na trosed, žena moja još ne zna šta nas čeka jer nije tu. Dođe mi da plačem. Sedim i taj tup „udarac u čelo“, u tom trenutku, mi ne daje nikakvu nadu. To je strašno osećanje. Bespomoćan čovek. Moji Mila i Andrej imaju osam odnosno četiri godine, žena ne radi, a ja u džepu imam oko 1.800 dinara i u fioci od radnog stola 100 evra. Sad kada se setim tih trenutaka mnogo sam ponosan što nisam zaplakao. Ali, živim u kući,koja je od Obrenovića pa na ovamo podnosila razne žrtve, borba protiv nepravde nikada nije stala. Rekoh, neće ni sada.

U tom trenutku nemam čime da se borim. Nemam oružje. Oslonio sam se na „Građanin“, nemam kud. Da se napijem rekoh pa da krenem u boj. Đavola, „ne hvata“ rakija tada Marka. Nikad i nije. Probleme nikada alkoholom nisam mogao da rešim, ali sam bar mogao da probam. Ni sad nije uspelo. Ono što mi je palo prvo na pamet, a na čemu sam i bazirao borbu je „da deci osmeh sa lica ne sme da spadne“.

Znači, ako sam tužan, moram da glumim sreću, ako sam besan moram da glumim spokojstvo, ako sam samo nervozan, to deca ne smeju da vide. Ako mi se svađa sa ženom, moram da udahnem vazduh duboko i da sve to prođe bez teških reči.

U tim trenucima za muškarca je vrlo važno da mu žena ne zvoca, da ga ne demorališe. Da bude svesna šta je snašlo porodicu. Da su zajedno u toj nedaći. Tako je tada, a i kasnije bilo i sa mojom ženom. Nije mi pomogla, ali mi nije ni odmogla.

Preselio sam uveče decu i nju kod tasta i tašte i to je bilo spokojstvo koje ne umem da objasnim. Bar će deca da budu okupana toplom vodom uveče, živeće koliko toliko normalno. Ja, kako se snađem.

U to vreme ja praktično nemam posao. Zove me koleginica Jelena iz „Novosti“ i kaže „Kurir“ je pitao da radi, ali pošto ona ne može, pa je mene preporučila. Pa nego šta ću? Jok, da odbijem. Pogotovu što sam radio u „Kuriru“. U prvom broju 2003. godine je izašao moj tekst iz Niša, čini mi se. Isti vlasnik je bio tada pa se pripremao pilot broj. Tako nešto beše…

I sada tu dolazimo do problema? Ja nemam struju, a sramota me da to kažem urednicima s kojima se čujem. Oni ljudi, žive u potpuno drugom svetu, ne mogu ni da zamisle da neko nema struju… zato ja zovem kuma Cvrleta koji ima prazan stan na početku Bulevara Nemanjića. Prelazim s osnovnim stvarima i lap topom da živim i radim tamo, a i deca su mi 300 metara odatle. Pomislio sam prvo da je to super rešenje, ma đavola. Kondrci mi u zadnjicu ušli posle dva, tri dana. Obiđem decu, kucam tekstove pa odem s kumom do „Lakija“, obližnje kafane. Izjadam se malo njemu jer nisam ni pričao nikome da nemam struju. Bilo mi muka od svega. Potpuno sam bio sjeban čovek. Pomislih, daj da počnem da se drogiram, možda je to rešenje. Raspitam se, ali i to je skupo. To smo se šalili u kafani.

Stig’o mi prvi honorar od „Kurira“ – 7.500 dinara. To je za nekih desetak tekstova. Nisam srećan, ali biće bolje. I bilo je bolje. Kako je leto išlo, a svi odlazili na odmore, ja jedini radio, kao manijak. U tom lešinarenju, zaustavio sam se kada sam krišom ušao u sobu gde se žena obesila. Slikao sam je kako visi s plafona. Kada sam seo u auto, zgrozio sam se sam sebi. Vredi li novac za sliku da bi platio struju , da bi porodica ponovo bila na okupu? Ne znam, sliku nisam poslao u Beograd. Nije čak ni vest izašla jer nije bilo ubistva.

Kod Cvrleta u stanu sam ostao 15 dana. Ionako sam dolazio samo da prespavam i napunim telefon. Normalno, kao i svaki Srbin, već sam se nekako navikao na to da šetam decu po bedemu, da se smejemo zajedno, da glumim sreću. Mila je osetila sve to. Već je velika, ali videla je da su tata i mama složni tako da joj je sve to izgledalo simpatično. Ja sam joj prvo rekao da se struja pokvarila, a onda sam joj jednog dana objasnio sve potanko. Da joj dokažem da tata i mama nisu krivi što su razdvojeni, nego da je neko drugi kriv, a što je i potpuno tačno. Nisam hteo dete da opterećujem time da je tata isprozivao neke političare pa mu se sistem sveti!?

Interesantna je stvar da tek kad ostanete u tom finansijskom jadu, vide se prijatelji. Pričao sam da nemam struju samo onima kojima moram to da kažem ili kome hioću, a malo je takvih. „Pošla“ reč. Jedan, drugi, treći drugar mi ponudili po 100, po 200 evra pa kad vratim. Veruju mi. To je rodilo snagu u meni. Žao mi je jedino što sam morao da prodam neke stvari koje se prodaju samo za brašno u ratu kao na primer babinu uspomenu – zlatnik sa likom Kralja Petra ili neko zlato koje sam dobio za prvi rođendan. Jedan srpski pisac me tih dana zove i nudi 300 evra da napišem dečiju pozorišnu predstavu, ali da je on „proda“ pod svojim imenom. Prihvatam. Nevoljno, ali šta je tu je. Moja keva i ja skupismo tih 185.000 dinara i brže bolje odosmo da uplatimo. Stigla struja avgusta meseca.

Za to vreme odlazim na baždarenje brojila, šalju me iz kancelarije u kancelariju, takvu agoniju niko ne može da zamisli. Došao je i čovek iz EPS-a zbog žalbe i dok je njegov kolega otišao u toalet rekao mi „sve sam aparate pregledao po kući, da ste 24 sata uključili sve, vaš račun bi bio 33.000 dinara. Odakle ovih 42.000 ja stvarno ne znam?“ Mislim se, ja znam.
Dobro, sad smo platili deo, ostaviće me na miru u toku zime da nađem još neki posao, da izdržavam porodicu, zaradim za dug koji imam prema prijateljima i da plaćam tekuće troškove. Sizifov posao, ali „spustiću malo loptu na zemlju“ pa da krenem u novu borbu. Tada, pošto radim kao manijak, Velja Petković, moj dobar prijatelj kaže ima štampana novina za koju bi mogao da radiš. Ti si kao stvoren za njih. Još ga nisam častio pivo za to, ali hoću. I ne samo jedno.

Mislio sam dakle tada, ostaviće me na miru. Ma kakvi. Samo što su deca došla kući, samo što smo opet počeli da ludujemo, početkom septembra dolaze dvojica iz EPS-a i kažu: „Moramo da sečemo struju. Imamo nalog.“. Dobro reko’ „kad imate nalog“. Ali tada nisam bio tužan. Bio sam besan. Stanje duha i tela nije klonulo. Ćerka Mila mi polazi u treći razred, a mi nemamo struju. Mirno, Marko, mirno. To sam stalno govorio sebi.

Grlio sam tada decu kao nikad do tada. Stalno smo se štipkali, mesili, išli u Tvrđavu, kao blesav sam ih vodio u picerije, poslastičare. Glumio sam presrećnog oca, a srce je htelo da mi ispadne iz grudi. Osmeh nije skinut s dečijeg lica i to je bila suština. Istina, malo sam preuzeo ulogu konobara Gvida iz italijanskog filma „Život je lep“. Tu glumac Benjinjo objašnjava sinčiću da je nacistički koncentracioni logor samo jedna igra gde se sakupljaju poeni i na kraju se dobije tenk. Nisam bio u logoru s porodicom, ali nije ni daleko od toga.

Za to vreme, pratim ubistva, krvave saobraćajke, sačekuše, stvari koje nisam u snu sanjao da ću da pišem i koje su čitljive samo jednom manjem broju ljudi. „Kurir“ plaća „u sat“. Urednik koji mi je glavna veza, sjajan čovek. Odnos sa ostalim zaposlenima, besprekoran. Ne žalim se, guram dalje.

Dolazi zima i za mene strašno težak period koji sam samo kontrolom uma preživeo. Jedan drugar mi je rekao da je izvodljivo da imam struju na kompjuteru, televizoru i „slaboj“ lampi preko akumulatora. U to je uračunat i ruter. Posle nekoliko konsultacija, drugi drugar mi daje akumulator od kamiona kojim sam zaista i imao električnu energiju na tim aparatima. Onda sam nabavio još jedan takav akumulator da bi punio ovaj drugi dok mi prvi služi. Tako sam kucao tekstove, radio, ali i dan danas ni jednom od urednika nisam rekao da je to bila golgota „kad’ otpadne žička, kad’ mora da restartujem sistem“. Sada je možda to i smešno, ali tada sve to nisam radio kao nesrećan čovek, nego kao neko koji radi na tome da sve to prođe.

Šljakao sam kao borac na frontu, bez ustezanja da neprijatelju sasujem šaržer pravo u čelo.

Grejali smo se na drva. Pošto mi je žena učila kod mame i tate za specijalizaciju, ja sam kući u tim uslovima čuvao decu, pisao… Neću da zaboravim, da mi je Andrej sa četiri godine za jedno dvadesetak tekstova, sedeo na krilu, a moji tekstovi nisu o bogatstvu asortimana na izložbi cveća. Bože… Vodu za večernje kupanje sam grejao na šporetu i polivao decu lončetom. Postoji i jedan fazon koji sam skinuo od planinara. Ako dobro zatvoriš šator i upališ sveću unutra, temperatura će se podići za nekoliko stepeni. Tako sam i ja u hladnom kupatilu gde sam morao da kupam decu palio dve ili tri parafinske sveće. Stvarno je temperatura bila mnogo prijatnija nego da to nisam učinio. I sve to kroz smeh.

Bes je u meni strašno narastao negde pred Novu godinu kada sam slučajno zapao u društvo nekih niških nazovi, političara, mahom iz vladajuće stranke. Tada je jedan od njih pozvao taksi i naručio da mu taksista donese dva tompusa. Da ih kupi i da mu donese ispred kafane. Da nemam malo više samokontrole, mogao sam da mu zubima grkljan iščupam.

Dogodilo se tih dana i nešto lepo. Poznati niški muzičar Neša Saita, seo je jednom za naš sto u „Amerikancu“ i rekao „znaš moju situaciju, nemam mnogo, ali kaži koliko ti treba za tu struju pa da rešimo to ujutru. Ne mora ni da vraćaš pare!“ Bio sam počastvovan time. To je ogromno poverenje, ali odbio sam. Lepo sam mu se zahvalio, stvarno je ispao čovek. A, meni je dao neverovatnu snagu da dokažem da moral i čast imaju još malo vrednosti u ovom brljivom svetu.

Mukotrpno mi je bilo da ujutru po snegu kolima sa letnjim gumama idem do Bulevara Nemanjića i vozim ih u školu i vrtić. Onda sam ih uzimao oko 15 sati da bi ih nazad na bulevar vozio oko 20 sati. To je stvarno bilo mučno nekih dva, tri meseca, a onda sam odlučio da budu kući i da ređe idu na bulevar kod tasta i tašte. Deca i ja živeli smo u dve sobe. Cika i vriska nikada nije nedostajala.

Snalazili smo se. Ni malo mi nije bilo teško. Jedna od dobrih stvari uz sveću (jer štediš akumulator) je što možeš da pričaš sa decom. Nema tableta, kompijutera, lap topa. Tu su društvene igre i razgovor. Mnogo sati sam sa ćerkom i sinom tako proveo. Nekad sam ih čak i na teren vodio jer u „Kuriru“ nisam hteo da objasnim situaciju u kojoj se nalazim. Dok sam bio na nekakvom terenu, njih dvoje me je čekalo u autu.

A posle nekakvog ubistva ili pogibije, išli smo na toplu čokoladu.

Neću da zaboravim da sam se svaki dan kupao zagrejanom vodom na šporetu, a onda mi je dojadilo jednog dana. Počeo sam da se kupam u hladnom kupatilu, hladnom vodom. Tu čovek ne može da izdrži da se klasično tušira nego pola tela pa pola tela. Tako preživi hladnoću. Jednom sam tako okupan otišao na Svetosavski bal. Čist i doteran. Čak sam i plesao.

Odlazim do Udruženja potrošača negde aprila meseca i saznajem da u Nišu ima oko 5.000 porodica koje nemaju struju. Njih 1.000 je možda i na neki način „kralo“, ali ovih 4.000 imaju isti problem kao ja. Zbog takozvane „crvene zone“ porodice sa bebama ostaju bez električne energije. I to je broj porodica koji su im se javili da su isključeni, a koliko njih im se nije javilo?

Došao je maj. Svakakvim legalnim finansijskim gimnastikama sam s kevom uspeo da prikupim 162.000 dinara i da za sve to vreme živimo „normalno“. Dakle, još 38.000. U nekom razgovoru s jednom ćelavom podguznom muvom vlastodržaca, pitao sam da mi odlože plaćanje tog novca, da me odmah „uključe“. „Ne može“, kaže i dodaje „hvala vam što se kao novinar niste požalili gradonačelniku“!? Slušam ga i ne verujem šta čujem od poltrona ispred sebe. Teraj te se… Sa svakim s kojim sam u EPS-u pričao o rešavanju mog problema, na kraju je imao zaključak: „Kriv je Beograd!“

Jeste da se centrala EPS-a nalazila u prestonici, ali preporuka stiže iz Niša. I to znam i ko to potpisuje, a ovde me je sramota to da napišem. Ali, to je čovek čije ime me je stvarno sramota da napišem. Ime bi opoganilo tekst.

Kroz tela nekih ljudi ne teče krv nego kanalizaciona voda. I to ona gradska.

Ubrzo su mi stigle neke uplate za koje sam radio ranije, a koje sam morao „da iskukam telefonom“. Uplatio sam ostatak, ali i 11.000 dinara koliko sam potrošio struju dok je nisam imao. To su razne takse za TV i slične gluposti koje su svrstale EPS u prvi 10 najprofitabilnijih javnih preduzeća u Evropi.

Aktuelno je ovih dana lupanje u šerpe kao izraz protivljenja režimu. Ne mogu da učestvujem u tom performansu i ostalim „plišanim dosetkama“. Umoran sam, ali i spreman za nešto mnogo radikalnije.

Negde početkom juna, 2019. godine uključena nam je struja. Uskoro smo svi opet bili zajedno. Zagrljeni i jaki kao nikada do tada. Zato je ovo priča o pobedi.

2 Comments

  1. Svaka cast na hrabrosti i istrajnosti u resavanju problema.Coveka u takvim sitacijama treba ohrabriti i pomoci.Zao mi je sto se nije obratio skoli,mozda smo mi mogli da pomognemo devojcici oko skolskog pribora,knjiga i ostalih stvari da bar sa te strane ublazimo agoniju u kojoj se nasao.

  2. Malo časnih Nišlija je ostalo a da se nije utopilo u novopridošli mulj opstanka i bitisanja na ljigavštini i parazitiranju, drago mi je da smo odrastali zajedno i ujedno žao što nisam znao da ti pomognem i najskromnijim novčaim prilogom, živ bio ti i porodica.

Оставите одговор на Mosa Одустани од одговора

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *