„Kralj Petar prvi“ – film pun emocija

piše: Đorđe Bojanić, profesor istorije i urednik sajta Srpska istorija

Vratih se sa projekcije filma… šta reći, odličan film… pravi pogodak i opis srpskog stradalaštva i patnje za slobodom.

Film je pun emocija, naboja, potresan film, prava epopeja. Prikaz rodoljubivog osećanja srpskog naroda, koje je jedno vreme bilo potisnuto i negativno konotirano.

Čovek treba da bude kamen pa da ne pusti suzu na par scena… uhhh.

Nije mi cilj da prepričavam film, kritikujem ili da tražim greške… tu nije suština. Suština je da ovako nešto nismo imali na platnu.

Bez nedoumice, film obavezno pogledajte. Film Kralj Petar bi trebalo uvrstiti kao obavezu da ga svi učenici pogledaju organizovano. Ovo stvaralačko delo svaki učenik treba pogledati, iz razloga što se ovo tiče njegovog pradede, čukundede i sopstvene istorije. Na taj način vizuelno se dočarava taj stravičan period srpske istorije, patnje, junaštva i velikog srca, nema te reči koja tu patnju i stradalaštvo može opisati, jedino je to moguće na ovaj način, preko filmskog platna. A pre toga dobro bi bilo da pročitaju knjigu ČARAPE KRALjA PETRA, Milovana Vitezovića, koju bi trebalo uvrstiti u školsku lektiru.

Posle filmova, moram da ih spomenem, GDE CVETA LIMUN ŽUT (dokumentarac), SRBIJA U VELIKOM RATU (dokumentarac iz 2014.), HEROJ 1914. (2014), ONO MALO ČASTI, film o srpskoj heroini Milunki Savić (2016) i ZASPANKA ZA VOJNIKE (2018), koji su fantastičani… dobili smo još jedan vrhunski film koji opisuje period koga skoro u filmskoj industriji nije ni bilo. Film Kralj Petar I je prava kruna stradalaštva iz perioda Velikog rata. Ove filmove trebamo uvrstiti u školske planove, kroz organizovane posete bioskopima.

Sramno je što ovakavih film nismo imali do sada, pitam se da li je trebalo sto godina da se stradalaštvo srpskog naroda pretoči na filmsko platno. Šta se to sa nama desilo? Pare mislim da nisu problem… raznorazne filmske budalaštine vrede finanasijski dosta više… raznorazni imaginarijumi, farme, parovi, veliki brat, vrede mnogo više… sa tim parama mi bi danas imali i film o Jasenovcu i zloglasnim logorima za decu, našu srpsku. Mi se nismo udostojili ni na taj način da im se odužimo, bar kroz filmsko platno… toliko neiscrpnih tema i jedinstvenih istorijskih događaja imamo, da nam ideja i zamisao nije problem. Srećom rodila se ideja o filmu o Jasenovcu, valjda ćemo uskoro i to da dočekamo.

Izgleda da je trebalo dosta vremena da izađemo iz partizanskih (komunističkih) lažnih filmova, na koje smo izdvajali ogroman novac… sa jednim jedinim razlogom, da bi na taj način jačali kult Tita i partije, a da toga ni svesni nismo bili… tako smo mi zaboravili srpsku istoriju i stradalaštvo srpskog roda, osim junaštva i stradalaštva u Drugom svetskom ratu, moram da ga nazovem i građanski rat, drugo nismo gledali na filmskom platnu. Da li se zapitamo koliko imamo filmova sa temom Velikog rata i tog opisa u komunističkom periodu, kada se ubedljivo najviše novca izdvajalo za filmsku industriju, koja je bila stvarno vrhunska… ali samo sa filmovima istorijske sdržine koja opisuje borbu Tita i partizana.

Zašto ni jedan jedini film nije snimljen o junačkim borbama srpskog naroda i patnji u Velikom ratu? Mislim da je većini danas jasno… baš zbog austrougarskog kaplara Tita, koji je ubijao Srbe na Ceru i Kolubari… i to nastavio posle Drugog svesog rata u bratstvu i jedinstvu… pa je krenuo da nas opija i očarava sa partizanskim filmovima kako u njima masovno sa ,,otpisanim“ ubijaju naciste (nemce) masovno u Beogradu… a tamo samo jedan nemac stradao u vreme okupacije, kao i u Sarajevu gde ,,Valter“ masovno ubija nemce… a tamo ni jedan nemac nije stradao za vreme okupacije. Najveći cilj snimanja komunističkih filmova bio je da pomuti razum Srba, ovi filmovi predstavljali su jedan od glavnih elemenata indoktrinacije masa u doba komunističke diktature. U snimanje jednog partizanskog filma ulagano je više novca nego danas u snimanje svih filmova za godinu dana. Falsifikata ima toliko da bi samo o njima mogla da se napiše jedna knjiga.

Delom i u tim partizanskim falsifikatima je i razlog zašto se nisu snimali filmovi o Velikom ratu… ali to nije tema.

Glumačkoj ekipi i celoj filmskoj industriji tog vremena za deo marketinga i glume, svakako svaka čast, to su bili sve velikani glume… ali po pitanju istine, činjenica i suštine filmova, to je diskutabilna priča.

Srećan sam što konačno u filmskoj industriji idemo ispravnim putem, moramo da ostavimo i filmski pečat pokoljenjima. Moramo dati i priliku okruženju i celom svetu da se upoznaju sa našom istorijom, patnjom i junaštvom, a najbolji način za to je filmsko platno.

Ovo svakako je za pohvalu, nešto što do sada nismo videli… našu srpsku patnju, stradalaštvo i junaštvo, na jednom mestu… posle jednog veka mi danas imamo par filmova sa kojima možemo da se ponosimo i koji trebaju biti prikazani toj današnjoj licemernoj Evropi.

Hvala celoj glumačkoj ekipi, produkciji i režiji, i naravno fantastičnom Lazi Ristovskom … što su mi dali nadu, da ima nade za izlečenje našeg kolektivnog zaborava. Zato je ovo ostvarenje za mene mnogo dirljivije i od Titanika.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *