Narod je danas pust broj i rasuta snaga

Gradjanin: Dušan Mitić, student ekonomije
Gradjanin: Dušan Mitić, student ekonomije

Možda je našem, ovdašnjem balkanskom svetu trebalo pedeset godina da se oslobodi ili bar u dovoljno velikoj meri razočara u crvenu petokraku, a koliko će mu trebati da prihvati ovo novo naizgled, opšte prihvaćeno demokratsko pravilo: Živeti slobodno!

Da li je ciklus od divljenja do razočarenja obavezan kao logičan sled svevremenih okolnosti jednog naroda u rasulu i posrnuću ili individue same sebi kopaju rupe u koje upadaju?

Ne verujem da ćete valjan odgovor naći u dogledno vreme, ili bar ne u ovom veku. Tako to obično biva, jer pomodarstvo je opasan zanat. Bilo je tako godinama unazad a zašto se ne bi održalo i danas, kad evo na svakom koraku izražavamo spremnost da sudimo onome kome smo dali svoje poverenje glasačkim listićem u dobro poznatoj izbornoj gužvi, koja je kao i ono demokratsko pravilo postala predmet svih mogućih (ne) opravdanih „zagonetki“ u svakodnevom obraćanju samom sebi.

nis-ema1

Od sopstvenih uverenja smo postradali toliko da više nikome nije jasno kad i koliko treba da pomogne sebi da se iz te jame izvuče, kao istina u koju se neprestano sumnja. To je jedna od osnovnih karakteristika nauke kao takve. Svaka nauka svoje tvrdnje opravdava činjenicom da sumnja čak i u ono što je postigla. Čini se da mi već dugo sumnjamo u našu istinu i ta neverica obično ispliva na površinu i pre nego što predmet te sumnje ugleda svetlost dana, tako da sve više postaje istinita ona narodna deviza da smo gotovo u svakom slučaju sa one druge strane.

Ako smo mogli da ratujemo na strani slabijeg možemo i protiv sebe, to čini se ide jedno s drugim iako od takvih uverenja i danas postradavamo.

U Titovoj „Jugi“smo za jedina slobodna uverenja uzimali studentske entuzijaste koji su mnogo godina kasnije prerasli u disidente, crtajući granice novih državnih zajednica. Pa dobro, neka su… –„Drug Tito je rekao da su studenti u pravu!“

Studentski informatori, neformalne grupe, magazini i časopisi za društvene teme i otale publikacije u čijem stvaranju su učestvovali između ostalih i studenti, su tih godina postali pravi hit za sve one koji su želeli jedan mali kritički osvrt na prevaziđenu svakodnevnicu.

To obično podseća na ograničen prostor za dečiju igru, na bunt koji liči na bolest koju svi moraju da prođu.

Razume se, sloboda je zagarantovana, jer i ako studenti u nečemu pogreše, mladi su, ima vremena, ispraviće se to. Nije ni čudo što je ta slobodarska dogma bila samo lepo prikrivena želja koja se nije uzimala ni u kom slučaju za ozbiljno.

Zaključak je da oni, koji su največi profit društvene afirmacije sticali pod petokrakom danas naviše pljuju po njoj. Isti je slučaj i sa današnjim političkim uverenjima, ako se danas tako uopšte i mogu osloviti. Stradamo od sopstvenih uverenja pa nije čudo što robujemo tuđim verovanjima.

Gomilanje formalnih ali i neformalnih društveno-političkih grupacija i stranaka sa samo jednom programskom tačkom, čije se realizovanje „garantuje“ statutom stranke, samo je jedna od determinanti savremene društveno-politikološke manipulacije.

Dogmatski pritisci, u čijoj sadržini je upravo to ubeđenje o postojanju „slobode“ upućuju na blagu sumnju u ovu današnju, sveopštu, radikalnu demokratiju. I onda sve po onoj staroj Selimovićevoj dobro poznatoj rečenici iz jedne od njegovih romanskih priča u kojoj kaže da je narod samo pust broj i rasuta snaga.

Pa dobro, neka je tako, možda je bolje da se okrenemo ekonomiji jer kako kažu, reforme moraju da se sprovedu, iako većini učenih ljudi i dalje nije jasno o čemu je reč.

Često se u tim obraćanjima pominju Kejnz, Veber, principi neoliberalizma, slobodne trgovine, vašingtonski konsenzus i to gotovo uvek u kontekstu kada je potrebno rečima bez oslonca impresionirati javnost, do te mere da počinjemo da verujemo u sve što se kaže.

Na kraju slogani, parole i dobro poznate rečenice iz bliske prošlosti:

„Ko jedini sme da vas pogleda u oči?“– Pa… Znate već.
„Srbija na dobrom putu!“- Da, uvek smo bili.
„Pošteno, da moguće je!“- Uverili ste se da jeste.
U „krivom“ svetlu „poštene“ namere.

1 Comment

  1. Uz dužno poštovanje, ovaj tekst samo započinje temu samo je zagrebao i više liči na uvod u neku priču nego ozbiljna kritika situacije. Prvo nije mi jasno što se svi hvataju za Tita tj protiv njega. U tom periodu su fabrike radile i ostvarivale profit, mogli smo da pređemo koju god smo hteli granicu samo mahnuvši crvenim pasošem iz kola, para se imalo. Danas nezaposlenost nikad veća, liberalna ekonomija nikad jača. Iza maske ljudskih sloboda su nam uvukli neviđenu diktaturu liberalne ekonomije, kojoj je jedini cilj profit dok je društvo nepostojeće. Ono je samo broj tj radna snaga i potrošna roba za sticanje bogatstva gazdama firmi. To je samo blaži oblik feudalizma. Upravo zato je i društvo u rasulu. Nema kulture i pravih kulturnih vrednosti koje bi ga održale, nema novca jer mu je oduzet demokratizacijom i prevara koje su izvršene na brzinu i preko noći i konačno nema posla, naročito za obrazovane jer niko ne želi da ima nekog ko je sposoban i ko ume samo prosta radna snaga je dovoljna da vezuje kablove po raznim kvazi fabrikama čije poslovanje, kroz plaćanje radnih mesta, finansira budžet Srbije a dobit ide njihovim vlasnicima. Što se tiče ljudskih prava i političkiuh sloboda u Jugi ih je bilo podjednako ka i svugde, u tom periodu u Americi crnci su i dalje bili robovi pa i dan su ugnjeteni u nekim delovima Amerike, plate ženama su manje i one su ucenjene raznim pravilima kapitalista u liberalnoj demokratiji i demokratskim zemljama. Te ljudske i političke slobode su tolike da u americi možete da nosite kukasti krst ali ne i crvenu petokraku. To o čemu se priča i što se veliča kao demokratija i ljudska prava je samo jedna maskarada za zamajavanje naroda koji rinta od jutra do sutra da bi zarađivao novac svojim gazdama.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *