Niš ima najljubaznijeg konduktera – Zorana M. Đorđevića

– Dobrodošli u gradski autobus… smestite se udobono… želite li karticu? – samo jedan kondukter u niškom gradskom prevozu ovako dočekuje putnike, a ime mu je Zoran M. Đorđević…

Zoran-M.-Djordjevic
Kondukter Zoran M.Đorđević

Da, baš tako je i nikako drugačije: u ovako velikom gradu kao što je naš Niš, u stotinama autobusa koji neprekdino voze na gradskim i prigradskim linijama samo jedan je Zoran M. Đorđević! Što bismo rekli onako po narodski i neobavezno – jedan običan mali čovek koji zaslužuje punu pažnju da se nađe na novinskim stupcima. Ako me pitate zašto, odmah ću preći na stvar: to je baš onaj i to samo jedan jedini kondukter u svim onim silnim gradskim autobusima koji sve putnike dočekuje uvek jednako srdačno rečima koje nikoga ne ostavljaju ravnodušnim. „Dobrodošli u naš autobus… smestite se udobno… želite li karticu?“ Pravilo je jedno i nepisano – niko od putnika ne ostaje ravnodušan. Prvo je čuđenje na tren, pa kad vidite iskreno lice i prijateljski ton u glasu, spontano sedate sa zadovoljstvom i isto tako iskreno odgovarate: „Da, želim karticu!“

Pa, ljudi moji, da li je to moguće? Da li je moguće da u ovim gadnim vunenim, zbunjenim i opasnim vremenima, kada smo bukvalno svi preopterećeni problemima golog preživljavanja, kada više nemamo vremena za prijatelje i rođake, kada smo gotovo zaboravili da se nasmejemo, eto, u maglovitoj i smutnoj stvarnosti – nađe se čovek da na svom radnom mestu iskreno pokaže da ima bar lepu reč za čoveka, čak za tako mnogo ljudi koji neprekidno ulaze i izlaze iz gradskih autobusa.

Posle prvog iznenađenja, kratke sumnje da li se to neko možda sprda ili, što bi u žargonu rekli, da se možda ne zeza sa ljudima koji ulaze u gradske autobuse opterećeni svako nekom svojom brigom i izlaze iz njih opterećeniji i kartom koju su morali da plate i torbom, recimo, koju secaju čak sa glvane pijace… Iskren da budem, izašao sam iz autobusa sa dvostrukim zadovoljstvom – prvo što posle godišnjeodmorske pauze imam sreću da pišem najpre o nečem lepom, ljudskom i pohvalnom, a drugo što me je prvi susret sa jedinstvenim kondukterom podstakao da se prisećam svih onih ostalih likova, reči i glasova kondukterskih iz stotine drugih autobusa.

Ko nema kartu, ko je bez karte, imate li kartu, pokažite mi legitimaciju… Krupni, glomazni, manje ili više bahati, često odsutni, zabrinuti – eto, prisećam se, takve sam konduktere do sada sretao, slušao i gledao. Ili, još pre kondukterke: mlade i lepuškaste – manje ili više, ozbiljne – manje ili više, ali sve do jedne jednako stroge sa onim već pomenutim pitanjima o kartama. O kontrolorima i da ne načinjem temu, da mi baš kompletno ne pokvari raspoloženje.

Sve sam to prvi put doživeo nedavno, jedne večeri na liniji „Bjegović-Mokranjčeva“. Čuo sam ono „Dobrodošli u autobus, smestite se, gospođo, udobno i recite želite li karticu?“ „Da, želim karticu!“ – iznenadio me je glas žene, koja mu je momentalno odgovorila. U njenom glasu kao da bejaše malo srdžbe, ali mi se učini da je odgovorila iskreno i nekako zadovoljno. Pa, čoveče, neko je pitao da li želi karticu, a ne onu odvratnu rogobatnu kartu, a pre toga joj je poželeo dobrodošlicu i ponudio je prvo da sedne. Tako sam obratio pažnju na čoveka-konduktera: vidim ozbiljan čovek, trezven i očigledno trezan i, što je najvažnnije, sa iskrenim širokim osmehom na licu. Naravno, pravi kondukter sa žutim prslukom i torbicom na grudima…

Već sledeće večeri ista scena se ponavlja gotovo u isto vreme uveče i na istom mestu kada ulazim u autobus na Trgu Aleksandra Karađorđevića, pošto se nekako provučemo između taksija i parkiranih automobila na samom autobuskom stajalištu ispred one očito popularne kafanske i to vazdušne banje. Dok uzalud tražim odgovor na pitanje – kako to da ovde nikada ne naiđe ni jedna polcijska kontrola, a ono ponovo isti glas poželeo novim putnicima dobrodošlicu i uljudno pita nove putnike da li žele karticu. Onda i ono moje novinarsko proradi i ja pitam i saznajem sve brzo iz prve ruke. Čovek sa dušom i kondukter zove se, reče, Zoran M. Đorđević, a ono M je od oca Mihajla, za koga smatra da je dužan uvek da ga pomene. Od tog oca Mihajla Zoran je kao dete u Doljevcu I Kočanu učio da bude uljudan i kulturan u ophođenju sa ljudima. „Ne znam samo zašto nekima smeta što smatram da sa ljudima treba lepo, ljudski…“ – poveri mi se i požali kondukter Zoran. Nije hteo da kaže kome to smeta njegovo ponašanje, ali mi je bilo jasno da misli na kolege.

Treća prilika mi se ukazala na istoj stanici, ali u autobusu „Nišekspresa“ na liniji prema Gabrovcu. „Dobrbodošli u autous „Nišekspresa“, smestite se udobno, želite li karticu?“ – začuh poznati glas. Treća sreća, glasi ona narodna, te sam u tom smislu priču kompletirao i fotosom. Neka se, dakle, čuje, ali i neka se vidi da Niš konduktera ima za ponos. Samo bih neobavezno dodao – biće velika šteta ako niško gradsko saobraćajno konduktera Zorana M. Đorđevića ne počne odmah da koristi kao edukatora. Zna se već kako, kome i u čijem interesu. Na kraju ovog zapisa o malom velikom čoveku kažem samo: svaka čast kondukteru Zoranu!

Piše: Miroljub MARKOVIĆ, urednik „NONO“ novina

22 Comments

  1. Covek je legenda i privtno. Radi dugo u nis ekspresu. Bio je elektricar pa su ga prrmestili u konduktere mozda pre 5-6 godina. I supruga mu je isto kondukterka. To znam jer je iz sela odakle je i moj otac koji je isto radio 39 god. u nis ekspresu. Lik i po.

  2. Svaka cast kondukteru, trebalo bi da se svi ugledaju na njega pa da voznja svima bude prijatnija. Moram da prokomentarisem, bez ikakve uvrede, da bez obzira na temu, paznju mi je skrenuo nacin pisanja ovog clanka. „Silni autobusi, vunena vremena, sprdnja..“ su izrazi koji ne bi trebalo da se nadju u jednoj vrsti informera. Izvinjavam se zbog komentara, ali mislim da i na to treba obratiti paznju.

  3. Sve pohvale za članak! Ma covek je skroz prirodan. Ja sam sa pomenutim Zokijem imao takodje jedno vrlo zanimljivo i Boga mi smesno iskustvo, no to i nije tako cudno :). Usao sam u bus i samo sto sam zauzeo sediste, Zoki me je uljudno ponudio karticom, i s obziom da sam imao rekao sam: mesecna. Zatim sam iz nekog razloga poceo da brojim pare, i tek mi ih Zoki „maznu“ iz ruke! Ja, onako u cudu, zatecen ovim postupkom, neznavsi o cemu se radi, nasmejah se.. A zoki mi ih odmah vrati 🙂 Mnogobrojne su njegove dogodovstine, tipa: Ajde glumci, pozurite, sledeca stanica -Lutkarsko pozoriste, pa zatim, „Nemoj se izuvate, izvolte sedite i vezite pojaseve“.. Sta reci lik je skroz otkacen, a svako ko se bude vozio s njim u busu, nasmejace se, sto je zagarantovano, a verujem da ce imati svoja posebna iskustva! ZIV BIO – ZOKI!

  4. Bas mi je drago sto se neko setio da ovako javno pohvali ovog coveka. Kad sam se prvi put vozila i imala tu cast da Zoki bude kondukter, prvo sam pomislila :“ Pa sta da se radi, propio se covek,ko i nebi kad im toliko male plate a vozikaju se po ceo dan“ . A onda sam shvatila da je jednostavno takav lik saljivdjija 🙂 ZOKI KAZE 🙂 “ Dobrodosli u autobus, nemoj se izuvate i prijatan let 😀

  5. Pre nekoliko dana sam imao prilike da u busu sretnem lika. Palo mi je na pamet da zabelezim njegovo ime i pohvalim ga javno ali nisam na vreme video legitimaciju. Svaka cast za tekst. Proglasite coveka za Nisliju godine!

  6. Veceras oko 19:45 smo se vozile sa njim u autobus b.bjegovic moja cerka i ja,i zaista se odusevile sa njim,a pored lepih reci moja cerkica je dobila i bombonu.Covek je stvarno najbolji

  7. A sta tek reći za onog proćelavog, starijeg konfuktera koji sa čačkalicom u zubimas naplaćuje karte. Kad bude došao sledeći put zamoliću ga da se upristoji pa onda naplati kARTU.

  8. Najbolji kondukter na teritorija grada Nisa. Mnogo puta sam se vozila sa njim uvek je ljubazan duhovit… Nije kao pojedini kondukteri koji su uvek namrgodjeni ili mnogo neljubazni. Pogotovu jedna kondukterka koja mrzi sto je ziva a kamoli da radi. Mislim da svi ljudi koji se vozi gradskim autobusom Nisa ekspresa ne podnose.

  9. Non stop se vozimo busom gde je ovaj covek kondukter, nikad nam nije dosadna voznja. Stvarno ume da nas nasmeje . 🙂 cak govori i koja je stanica sledeca i da li neko zeli da sidje

  10. Sjajna pojava!
    Ja sam ga prvi put video pre nedelju, dve. Ono je bio čas stend ap komedije! Ide Zoki busem i pušta fore naglas. Neposredno, opušteno, prirodno. Deo ljudi se uključuje u Zokijevu „igricu“, deo se iskreno smeje, a deo sa nevericom pokušava da shvati da li se sve to zaista zbiva.
    Ulepšao mi je dan! Nadam se da ću imati još dosta prilika da kupujem njegove karte.
    Živeo Zoki.

Оставите одговор на Nikola Одустани од одговора

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *