Niški hardver i softver, a od Grada ni dinar pomoći

Gradjanin: Vladimir Videnović (Dveri)
piše: Vladimir Videnović

… ili kako da Didi i Gogo ubiju vreme dok čekaju investitora.

Bavim se poslom koji je terenski orjentisan, mesečno upoznam 200-300 ljudi i organizacija iz Niša i okoline, i nailazim na razne priče, zanimljive, tužne, iznenađujuće. Skoro sam upoznao radnika jedne male niške firme koja se bavi ugradnjom GPS uređaja. Ono što je u toj priči zanimljivo, jeste to da je ceo proizvod domaći, niški, i hardver i softver. A ono što je iznenađujuće da ova i slične firme ne dobijaju nikakvu pomoć od Grada. Državu smo otpisali, od nje nema svrhe očekivati pomoć, ali grad bi svakako mogao da pomogne. Da ne okolišam mnogo, evo moje ideje koju bih realizovao kada bi me rulet sudbine stavio na mesto dva vrla gospodina imenom i prezimenom Didi i Gogo, gospode koja čekaju investiroa. Po cenu da me stave iza rešetaka zbog korupcije( interesuje me koliko je njih tamo za to krivično delo završilo, ali o tome drugi put), osnovao bih javno preduzeće koje bi se bavilo ulaganjem u ovakve firme.

Dobar dan gospodine pošteni preduzetniče, mučena dušo, Grad želi da kupi 25% udela u vašoj firmi. Preduzetnik: „Kakva je to spletka, ne razumem?“ Nema spletke, gradsko javno preduzeće pomaže Vašu firmu, zahvaljujući udelu u njoj, vi dobijate sve tendere koje raspisuje grad, javni prevoz, taksi prevoznici, hitna pomoć itd. Vaša obaveza je samo da zaposlite još pet radnika sa prebivalištem u Nišu, i da stipendirate par studenata završnih godina na Elektronskom, i Mašinskom fakultetu. Nakon isteka ugovora javno preduzeće, prodaje svoj udeo, a Vi imate pravo preče kupovine, sem 5 % koje odlaze u fond za socijalno ugrožene kategorije.
Preduzetnik: „Dogovoreno, dajte ugovor“.

krugovi

U Nišu ima dosta preduzeća iz IT sektora, ali od tog novca koji se tu sliva ima jako malo koristi. Taj novac uglavnom odlazi na uvoznu robu, letovanja i štednju. Štednja odlazi tamo gde bankama više odgovara, jer ih država ne kontroliše i ne usmerava, dakle opet u potrošnju, uvoznu robu, odmore, keš kredite i sl. Dakle kapital je ušao oplodio se i nestao, a nama ostali dugovi i nezaposlenost. Sa realnim sektorom je sasvim druga priča. Male firme neće otvarati ofšor račune već će uložiti u razvoj, i novac i znanje ostaju ovde, naravno deo novca će i tu „ispariti“ jer su ljudi željni standarda, ali će dobar deo otići u razvoj. Nakon isteka ugovora iz gore navedenog primera, imate vraćen novac koji ste uložili, imate već solidnu firmu, poseban fond za ugrožene, i mlade obučene inženjere, koji će svoje znanje preneti sledećoj generaciji, rečju, zavrteli ste točak ekonomije.

Didi i Gogo neće doći na ovakvu pomisao, ne zato što im nedostaje 20-tak bodova na IQ testu ( to sigurno nije slučaj, jer da bi se došlo do zanimanja „čekaoci investiroa“, potrebno je mnogo pameti i znanja, pa čak i malo alhemičarske veštine, a posebno telepatskih veština selektivnog brisanja memorije svojih podanika), već zato što se za tu poziciju isključivo biraju kandidati koji boluju od sindroma „ A gde sam tu ja, gde je moj deo“.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *