Na Filozofskom Fakultetu u Nišu juče je održano predavanje o medijskoj pismenosti i odnosu mladih i medija u digitalnom dobu. Pred skoro punim amfiteatrom mladih ljudi razgovor su vodili Endi Radok, profesor na australijskom univerzitetu Monaš i autor knjige „Mladi i mediji“, Maja Vukadinović, kulturolog i analitičar medija i Zoran Hamović, direktor izdavačke kuće „Clio“.
Publika je od učesnika mogla čuti mišljenja na teme poput: Kako rijaliti i onlajn igrice utiču na mlade? Da li mladi samo “upijaju” sadržaje koji im mediji plasiraju? Šta znači biti potrošač u masmedijskom društvu?
Zoran Hamović, kao predstavnik izdavačke kuće koja se u Srbiji najviše bavi publikacijama vezanim za medije, istakao je da se mladi, pored toga što samostalno ne mogu da dopru do medijskog prostora, i ne pominju previše u medijima, čak ni za vreme predizbornih kampanja.
Gostujući profesor Radok započeo je svoje predavanje razgovorom o statusu i ulozi rijaliti emisija u srpskom medijskom prostoru, iznoseći zapažanje da činjenica da mediji utiču na sve nas ne znači da mi nismo svesni tog uticaja. Dajući istorijski pregled odnosa javnosti i mladih, Radok navodi da iste brige o vaspitnom uticaju medija na mlade postoje odavno – ono što je tridesetih godina dvadesetog veka bio film, pedesetih stripovi, a kasnije televizija, danas su nove digitalne forme. Radok zaključuje da je pojam omladine politički konstrukt i istorijski uslovljen i rastegljiv pojam. Klasičan primer manipulacije ovim pojmom ogleda se u tome što, u zavisnosti od trenutnih političkih okolnosti, kategoriju “omladina” često koristimo da objasnimo sve one konzumente kulturnih, samim tim i medijskih sadržaja, koji nemaju izgrađen kritički odnos prema njima. To je jedan od načina na koji se pojam omladina, kao i njemu slični pojmovi, koristi za implementaciju ideja koje potrošačko društvo održavaju u status quo.
Sama činjenica da su mladi budući nosioci svakog društva daje osnov za promišljanje uticaja medijskih sadržaja na njih i ovoj temi daje na velikom značaju. Međutim, iako su u internet medijskoj sferi prisutni različiti sadržaji, ne ostvaruju svi jednak uticaj već samo oni koji su oblikovani na odgovarajući, medijski prihvatljiv i razumljiv način. Na primer, Radok je naglasio da samo prikazivanje scena nasilja ne znači automatski da će omladina biti sklonija nasilju nego ranije. Iako ne poriče da su opsednutost mobilnim telefonima i društvenim mrežama, kao i želja za stalnim prisustvom u javnom prostoru neosporno negativni uticaji novih medija, Radok ističe i pozitivne efekte konzumiranja i stvaranja medijskih sadržaja. On nastoji da pokaže da pravo pitanje o uticaju medija nije vezano za same medijske sadržaje, već za socijalni milje koji mladi grade u vezi sa njihovim konzumiranjem i proizvodnjom. Tako, na primer, društvene mreže i različiti vidovi onlajn igrica predstavljaju i način da se istomišljenici i ljubitelji istog stila života međusobno povežu.
Medijski uticaj je sve jači jer je jezik medija postao uobičajen jezik svakodnevnice. To nužno nije zlo; zapravo, Radok poziva na optimizam jer mladi često bolje od ostalih kategorija društva razumeju medijsku industriju, publiku i načine distribuiranja medijskih sadržaja. U tom smislu vešto ih koriste u svrhu samopromocije pri zapošljavanju ili najdirektniju mogućnost da se čuje njihova strana priče, ali i utiču da se ti sadržaji promene.
Dušan Tamindžija