Prvi put obelodanjeno: OZNA streljala nevine i sahranila ih na 211 lokacija u Srbiji

Odbor za zaštitu naroda (OZNA) streljao je od oktobra 1944. do 1946 godine većinu „narodnih neprijatelja i sahranila na 211 lokacija u Srbiji. Ovaj podatak po prvi put je izneo u javnost dr Srđan Cvetković s Instituta za savremenu istoriju u Beogradu na Filozofskom fakultetu u Nišu. On je rekao da je u tom periodu likvidirano oko 60.000 većinom nevinih žrtava i da tu spisak nije konačan jer za sada nije pronađena arhiva ove ozloglašene organizacije Komunističke partije Jugoslavije za grad Beograd.

Cvetković je zajedno sa kolegom istoričarem Nemanjom Devićem izneo nekoliko podataka koji danas mogu da zgroze obične ljude. Od 60.000 streljanih, oko 33.000 je ubijeno bez suđenja i dokazane krivice, 3.000 njih je imalo nekakvo suđenje, a ostali su umrli na razne načine kao što su neizdržano mučenje, bolest i slično.

U kaznionu su tada ulazila obično trojica u kožnim mantilima i čitala imena koja idu na streljanje, a ređe koji se pušztaju na slobodu. Porodice nisu znale šta se događa sa njihovim najmilijima, a najbizarniji slučaj je kada je supruzi poslato pismo iz tadašnje Elektrodistribucije da dođe da prevede struju na svoje ime jer joj je muž likvidiran, a da ona nije znala njegovu sudbinu. Tvrdimo da je u tom poratnom vremenu ubijeno najviše ljudi u Jugoslaviji od svih komunističkih zemalja po glavi stanovnika – ispričao je Cvetković tokom promocije svoje i Devićeve knjige u amfiteatru na Filozofskom fakultetu u Nišu, a pod nazivom „OZNA – represija komunističkog režima u Srbiji od 1944 do 1946. godine“.

On kaže da on i Dević hoće ovom knjigom da stave tačku na to vreme i zločine tadašnjih komunista, a veruje da bi se otvorila velika polemika i diskusija u medijima kada bi se ove arhive javno otvorile za građane.

Knjiga je zapravo sazdana od poverljivih dokumenata do kojih obični ljudi ne mogu da dođu jer je potrebno da u te arhive uđe naučnik i još niz dozvola koje su njih dvojica imali da bi ušli na primer, u arhivu Bezbedonosno informativne agencije i saznali koje su nse strahote odvijale u tom periodu kada su ljudi bez suđenja i bez dokazane krivice lišeni života.


Streljanja na Bubnju nisu obustavljena nakon „oslobođenja“

Dević je na primer rekao jednu neverovatnu činjenicu za niško brdo Bubanj gde su nacisti streljali oko 10.000 rodoljuba, a to je „da na Bubnju nisu obustavljena streljanja nakon oslobođenja Niša 14. oktobra 1944. godine već su nastavljena. Istoričari se danas slažu da je na ovom mestu streljano od 600 do 800 tada takozvanih „neprijatelja naroda“.


Nesumnjivo da je za ovu odmazdu prema znao Josip Broz Tito, vrhovni komandant tadašnje Jugoslavije.

Spisak nije zatvoren. Podatke za grad Beograd još uvek nemamo kao što nemamo ni spomenik nevinim žrtvama. U Srbiji postoji spomenik Folksdojčerima, ali ne i nevino stradalim Srbima u komunističkim kazamatima. Na ovih 211 lokacija koliko smo otkrili tek ponegde ima neki skromno postavljen krst nad humkama. U knjizi mnogi mogu pronaći svoje pretke jer su tadašnji zločinci vodili pedantne generalije o uhapšenima i streljanima.

Prema ovim do sada neobjavljenim podacima streljani su i saradnici nacista, ali i zanatlije koje su prodavale nešto Nemcima, kafedžije kod kojih su se okupljale ravnogorske snage pa čak u Nišu i glumci koji su igrali predstave okupatoru.

Imamo masovne grobnice u Lisičijem jarku kod Beograda, potok Zmijanac, Boljevac, a jedna grobnica koja je početa da se eshumira u okviru kragujevačke fabrike „Fiat“ u Kragujevcu je jednostavno zatrpana i zabetonirana – rekla su dvojica autora.

Bizaran primer je i Lazara Jovanovića iz 1944. godine koji je uveče izašao iz kazamata, a ujutru pročitao svoje ime u novinama da je streljan.

Jedan od primera koji najblje opisuje situaciju tog doba je slučaj sveštenika Save Bankovića koji je u niškom zatvoru OZNE tri meseca čekao smrt. On je opisao sva tri meseca tamnovanja i na koji brutalan način su tada kožni kaputi odlučivali o životu i smrti.

M.Smiljković

2 Comments

  1. O zlodelima OZNA-e i ubistvima nevinih Srba , domaćina , industrijalaca , bogatih trgovaca, simpatizera JVuO tj. četnika ,ljudi koji se nisu priključili partizanima i onih koje su potkazivali zavidni ljudi – pisao je kragujevački novinar i književnik Miloslav Samardžić , još dok je radio u časopisu „POGLEDI“ i to ’90-ih godina prošlog veka ! Poseban broj „POGLEDA“ bio je posvećen tim žrtvama i opisu njihovih stradanja a M. S. je naveo da se tačan broj ubijenih i ne zna a da iznosi , na osnovu njegovih istraživanja – čak i do 100.000 Srba!

  2. Ne čekajmo toliko godina da bismo došli do istine.
    Ima li istraživača, istoričara, svih drugih naučnika koji će obelodaniti broj umrlih od malignih bolesti posle 1999? Koliko je domaćih specijalista okretalo glavu od „najmilih“ ljudi pod strašnim stresom? Mnogi umiru i od nemaštine – ostali bez posla, struje, ali komunalije će moći na rate otplaćivati posthumno. Sramota me je gde živim.

Оставите одговор на prof dr CVETKO Prvi Одустани од одговора

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *