Srpske bune kreću iz Niša – kratka istorija sedam važnijih niških zavera i protesta

Istorija sedam važnijih niških narodnih buna i protesta u protekla skoro dva veka, nesumnjivo pokazuje tri zajedničke osobine, a to su: Nišlije nikada bez velike socijalne muke ne izlaze na ulice da se bune i pre nego što izađu, mnogo i dugo trpe. Kada izađu, onda idu do kraja.

Niški-komitet
„Niški komitet“

Uoči današnjeg protesta Udruženja predsednika skupština stanara u 18,30 sati ispred Gradske toplane, vredi podsetiti na sve bundžijske ustanke naroda iz Niša, iako je nezahvalan zadatak da se bune u rasponu od dva veka smeste u jedan običan novinski tekst. Nisu sigurno sve srpske bune krenule iz Niša, ali jedan broj u bližoj istoriji jeste pa se s pravom postavlja pitanje, kako jedan miran i gostoljubiv narod kao što su to Nišlije, odluči često da se prvi pobuni u Srbiji zbog nekog nametnutog problema s režimom, bio on Osmanlija, Vlada Jugoslavije, socijalista, sasvim svejedno.

Istoričar Nebojša Ozimić priča da su iza mnogih buna stoji taj ekonomski momenat kada narod ne može jednostavno da trpi namete te se sam organizuje u proteste.

– Prva pobuna naroda u Nišu u nekoj malo daljoj istoriji pamti se kao „Milojeva i Srndakova buna“, a zbila se 1841. godine. Tada je Osmanlijska vlast razrezala veći porez nego što je narod mogao da plati. Nišlije su i do tada jedva krpile kraj s krajem, a uvećanje je bilo okidač da se krene na Turke. Ustanak naroda je u krvi ugušen, ali mnogo je i Turaka izginulo. Sukobi su bili ravnopravni dok Osmanlijama nije stigla podrška jednog trenutka tako da je mnogo Nišlija poginulo – objašnjava Ozimić.

todorSledeći bunt naroda, na koji su Nišlije mnogo ponosne, događa se 1874. godine kada su niški zaverenici okupljeni oko prote Petra Ikonomovića i Nikole Kola Rašića oformili „Niški komitet“. Iz tog perioda postoji, kako mnogi kažu, originalna fotografija(vidi sliku) gde zaverenici ili bolje rečeno oslobodioci Niša, pred Ikonomovićem daju zakletvu da će se boriti do smrti za oslobođenje Niša od Turaka. Tako je bilo. Niški komitet, u kome su bile viđenije Nišlije i rodoljubi, bili su velika logistička podrška kasnije u borbama za Niš koje su se odvijele iz pravca Sićeva i Aleksinca uz pomoć Rusa i mnogih dobrovoljaca. Nišlija Todor Stanković je 1878. godine posle skoro 500 godina zaboo prvi srpsku zastavu na niškoj Tvrđavi. Zabeleženo je da su Nišlije plakale od sreće.

Ozimić kaže da je kasnije tokom dvadesetih godina 20. veka bilo štrajkova i pobuna u Nišu, ali to se odnosilo na radničke pokrete iza kojih su stajali ekonomski razlozi. On dodaje da su svakako imali značaj, ali da nisu građanski bili opšteprihvaćeni već su ostali u fabričkim krugovima, a pojedini i na ulicama Niša.

– Nekoliko hiljada ljudi je posle toga izašlo na ulice 1937. godine zbog „Konkordatske krize“. Ta kriza je zapravo nastala kada je tadašnja Stojadinovićeva vlada trebala da izglasa u Skupštini Srbije dokument u kome se daju veća ovlašćenja Rimokatoličkoj crkvi u Srbiji. To je zapravo bio pokušaj uspostavljanja mirnih odnosa s Italijom odnosno Vatikanom. Narod se pobunio, a ispred Nišlija je bio tadašnji vladika Jovan Ilić. Konkordat je izglasan u skupštini, ali nikada nije zaživeo – priča Ozimić.

U niškom Istorijskom arhivu postoji fotografija gde se vidi duga kolona kroz centar Niša gde se narod javno pobunio protiv potpisivanja ovog dokumenta.

istorija-protesta

On kaže da je malo poznato da se veliki broj ljudi spontano okupio 27. marta 1941. godine kada je Nišlija, Dragiša Cvetković ispred tadašnje Vlade Jugoslavije potpisao Trojni pakt sa tadašnjom Hitlerovom Nemačkom.

– Veliki broj Nišlija je izašao na ulice tog 27. marta, ja čak imam i sliku toga, a glavni govor je održao jedan niški apotekar ispred svoje apoteke, u Obrenovićevoj ulici, na mestu gde se sada nalazi TC “Gorča”. Tada je narod, ne članovi Komunističke partije, tražio pakt sa Rusijom i klicao mladom kralju – kaže Ozimić.

Prema nekim izvorima u Beogradu je tada bilo registrovano nekih 600 komunista dok je taj broj u Nišu bio upola manji. Komunisti se nisu mešali u ovaj protest jer je direktiva bila da se oni ne upliću u taj protest, jer je Rusija tada sa Nemačkom imala sporazum o nenapadanju. Tako da je u Nišu tog 27. marta izašao zdravomisleći svet, a istoriji se ostavlja da prosudi da li je ovaj prkos naroda, kasnije odveo mnogo više Srba u smrt.

Tokom vladavine Josipa Broza Tita, u Nišu se ne beleži ni najmanja pobuna, ali dolazi 1991. godina, 9. mart, neredi u Beogradu. U Nišu se okuplja mali broj ljudi iz opozicionih partija, studentarija i mnogi srednjoškolci ispred Narodnog pozorišta u Nišu. Drže se vatreni govori čak i 10. marta. Ipak, atmosfera da to preraste u neki veći bunt, nije bila na vidiku. I nešto kasnije je bilo skupova ispred Narodnog pozorišta u Nišu, u organizaciji Srpske radikalne stranke. Država je bila u ratu, bilo je dosta okupljenog naroda, ali ni „raspaljivi“ govori srpskog režisera Dragoslava Bokana nisu uspeli da šire narodne mase nateraju na nešto više od učestvovanja na mitingu.

Nebojša krstic
Nebojša Krstić

Jedan od ljudi koji svakako zaslužuje da ostane upamćen je niški teolog i sociolog  Nebojša Krstić (živeo u naselju Komren, a rođen 1964. godine u Nišu i prevođen na nekoliko jezika) koji je osnivač Srpskog otačastvenog pokreta „Obraz“, a koga se tih devedesetih buntovničkih godina „bojala“ i vlast i opozicija jer je njegova intelektualna superiornost bila na mnogo višem nivou od političarskog ispraznog rečnika. Poginuo je u saobraćajnoj nesreći.

240x0_490x370-ustaleKljučna za Srbiju i Niš je 1996. godina. Predstavnici Socijalističke partije Srbije se ne mire sa porazom na izborima u Nišu pa prešvrljavanjem i dopisivanjem izbornih rezultata izazivaju gnev opozicije, ali i naroda. Tog 17. novembra su Nišlije izašle na izbore, a već uveče se primetilo da nešto nije u redu. Kontrolori su javljali jedno, a Gradska izborna komisija drugo. Već 18. novembra ispred Skupštine grada Niša je bilo po nekim procenama oko 5.000 građana. Ta vest o spremnosti i energiji građana da prvi ustanu protiv režima je odjeknula u Srbiji i tako su započete tromesečne demonstracije. U dokumentarcu „10 godina posle“ čuje se i sam pokojni premijer Zoran Đinđić kako ističe značajan doprinos Nišlija koji su prvi ustali u Srbiji protiv nepravde. Dolaskom na vlast, opozicija u Nišu je pogazila sva obećanja, a krivci za prekrajanje izbornih rezultata nikada nisu odgovarali.

Tokom bombardovanja tadašnje Jugoslavije 1999. godine stranka Jugoslovenska levica je pokušala da organizuje proteste u Nišu na mostovima, ali u tome nije baš uspela. Niš je samo tri godine ranije izabrao drugu političku opciju tako da je ta akcija u startu osuđena na propast, mada se par dana okupljalo po stotinak ljudi na niškim mostovima gde je bio organizovan neki kulturno-umetnički program.

Izbori 2000. godine su zbog ranog proglašavnja pobede socijalista doneli takođe kolone radnika, seljaka i građana na ulice Niša. Svakodnevni organizovani marševi radnika Elektronske industrije, “Jastrepca” i drugih kroz grad, odjekivali su slobodarskim duhom građana. Polazak Nišlija autobusima, automobilima oko 8 sati ujutru iz sadašnje ulice Milojka Lešjanina (kod autobuske stanice) na žalost nije snimljen, ili materijal do sada niko nije objavio. Tog jutra se na licima u većini običnog naroda, a manje organizovanih u strankama, videla odlučnost da zbaci sa scene jedan režim što je i učinjeno. Šta se dogodilo kasnije, posle 2000. godine, može se videti iz dokumentarca Medija reform centra, snimanom 2007. godine pod nazivom  „Gde smo sada“.

Kontinuitet bunta u Nišu daju bivši radnici industrija Elektronske, Mašinske, Nisala i drugih fabrika koji svake nedelje po jednom ili dva puta stoje ispred Gradske većnice ne bi li namolili aktuelne političare da im obezbede zaostale plate i reše probleme sa povezivanjem radnog staža, ali Nišlije na ove proteste ne reaguju, a što je već pitanje za sociologe.

gradjanskibunt-setnja-6
Građanski bunt protiv visoke cene daljinskog grejanja

Danas, na ulicama Niša imamo kolonu nezadovoljnih korisnika daljinskog grejanja koji su okupljeni oko Udruženja predsednika skupštine stanara. Sve je počelo tako kada su na jednom sastanku običnog kućnog saveta, dve-tri žene zavapile “što smo birale predsednika skupštine stanara, kada nam stižu duplirani računi za grejanje, a on ništa ne radi”!? Dragan Perić i Saša Kostić su pozvali profesora Đokicu Jovanovića i došlo se do zaključka da bi trebalo sakupiti peticiju za sniženje cene grejanja. Za jedno popodne sakupljeno je 26 potpisa predsednika skupštine stanara. Ubrzo je podrum zgrade u Branka Krsmanovića broj 29 bio mali da primi sve predsednike zgrada koji su želeli da se potpišu. Do sada su održana dva protesta sa preko 1.000 građana za koje se vidi da nisu stranački organizovani već su izašli zbog realnog socijalnog prioblema. Zato i neke stranke u Nišu, a mnoge su prokockale poverenje Nišlija, pokušavaju da se “prišljamče” uz ove proteste jer im je to jedini spas, ali očigledno da im ta ideja neće proći.

tekst: M.Smiljković, foto:D.Ilić, wikipwdia.org, video: Boban Rajković, BK televizija

4 Comments

  1. Вандализам у Епархији нишкој

    Према незваничним информацијама Његово Преосвештенство Епископ нишки Господин Јован затражио је да служи Васкршњу литургију лета Господњег 2016. у Нишу, али му, из нама непознатих разлога, није допуштено. Већ извесно време Епископ Јован борави у манастиру Светог Василија Острошког у Црној Гори, будући да је његово здравље било нарушено. У одсуству Епископа нишког Јована мења га Његово Преосвештенство Епископ рашко-призренски Господин Теодосије. Неки од нас, благоверног народа из Ниша, видели су под Острогом Епископа Господина Јована и разговарали са њим. Према тврдњи очевидаца, Епископ Јован је доброг здравственог стања, због чега смо сви захвални Богу. Бројни појединци, уз дужно поштовање према Епископу Теодосију, изражавају негодовање ради, по многима, неразјашњеног, чак неоправданог одсуства Епископа Јована. Уз све поштовање према Епископу рашко-призренском Теодосију, народ је кренуо са прикупљањем потписа за повратак Епископа нишког Јована. За два дана је прикупљено преко хиљаду потписа. Бахатим понашањем поједини свештеници који, када виде да народ жели да искаже јавно своје незадовољство због одсуства Епископа Јована, и да упуте молбу Светом Синоду Архијерејском, псују и малтретирају ове вернике, претећи им ускраћивањем права која нам је Господ као православним хришћанима дао. Евидентно и очигледно је да су бројни свештеници и фамилијарно удружени. Исти врше терор над Епископом,
    свештенством и над верним народом и отежавају одвијање нормалног црквеног живота. Ми, благоверни православни верници из Ниша, молимо јавност да се укључи и помогне да се испоштује воља народа и већине свештенства, те да се Епископ Јован што хитније врати у Ниш на обављање својих дужности.

    У Нишу, 03. маја 2016.г.

    Благоверни народ нишки

  2. Komunisti se nisu mešali u ovaj protest jer je direktiva bila da se oni ne upliću u taj protest, jer je Rusija tada sa Nemačkom imala sporazum o nenapadanju. Tako da je u Nišu tog 27. marta izašao zdravomisleći svet… :)) Дакле, стварно… Добро је да имамо „капацитете“ и „ауторитете“ спроћу ѕдравомислења да нам сугеришу на суптилан начин шта треба мислити да би био процењен као ѕдрав. Драги „новинару“, иѕ тебе Тито никада неће иѕаћи ма колико се крио иѕа обраѕа или иних „отачествених“ удруга.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *