Tipična niška priča: Kad se „sprijateljiš“ s lopovom

Misa-Jovic
Piše: Miroslav Miša Jović, direktor SKC Niš

Čitajući tekst o momku koji je kulturno razgovarao sa ženama koje sede na klupi dok je krao akumulator iz automobila, setih se događaja od pre sedam godina.

Decembra meseca smo se selili iz stana u kome smo bili godinu dana, u drugi, naš, koji smo kupili tako što smo podigli kredit (za ovo što želim da napišem je nebitno što je kredit u švajcarcima).

I tako, kolima sam ceo dan prenosio različite sitnice. Tovario ih, odlazio do novog stana i tamo istovarao.

Nekako oko 18,00 sati, dođe na red jedna tabla za vrata ormana u predsoblju. Lepo izađem iz lifta noseći pred sobom tablu, priđem kolima koja sam parkirao ispred zgrade i otključam vrata.

Centralna brava otključava i zadnja, leva vrata, koja pažljivo otvaram pridržavajući tablu levom rukom. Uzimam tablu obema rukama i lagano se naginjem unutra kako bih je uneo.

U tom trenutku vidim čoveka koji sedi na vozačevom mestu i pomislim da sam otvori vrata pogrešnih kola. Naime, u zgradi u kojoj sam stanovao je stanovao i čovek koji je imao automobil iste marke, čak i iste boje – siva metalik. Pomislio sam da sam promašio i ušao u njegov auto.

I onda kreće priča.

Čovek u automobilu, otvarajući vrata da izađe, kaže da je verovatno on pogrešio i ušao u moj auto. U tom momentu ja vidim da je radio, koji je inače fabrički ugrađen, izvučen do pola. Shvatam da je hteo da ukrade radio i da sam ja naišao baš u tom trenutku.

Odjednom se sve odvija veoma brzo.

On izlazi, iskače iz automobila. Ja držim tablu i razmišljam šta da radim. Ako bacim tablu razbiću kola. Ne znam da li on u rukama ima nož ili šrafciger i da li je spreman i za napad takve vrste.

On već trči preko travnjaka. Dok sam krenuo za njim već je daleko odmakao.

Stajem i zovem ga da stane i on. Ponavljam poziv i, gle čuda, on staje.

Zovem ga da se vrati da porazgovaramo o tome šta je uradio na kolima.

On me začuđeno gleda ali i dalje stoji, ne odlazi.

Kažem mu da neću zvati policiju, zovem ga opet da se vrati i da mi objasni kako je ušao i da li je nešto oštetio.

I on se vraća i prilazi.

Kaže da je tačno znao da ću da ga zateknem ali mu neki đavo nije dao mira. Onda sledi ono kako je gladan, kako nije iz Niša, kako neko ima a neko nema, kako mu je teško… Dobro, sve to znamo i nije prvi put. Kasnije sam saznao da ima brata i da stanuje u komšiluku.

Na pitanje kako je ušao i da li sam zaboravio da zaključam auto saznajem da je veoma jednostavno otvoriti zaključan auto ovog tipa i, s obzirom da sam normalan čovek, dobijam savet da isključim centralnu bravu i da postavim više upozoravajućih svetiljki za alarm kako bi se teže odlučili na obijanje.

Kada smo završili obuku, rekoh mu da uđe u auto i da vrati sve na svoje mesto, odnosno, da namesti radio i proveri da li je sve ispravno. On me posluša i sve vrati u prvobitno stanje.

I, umalo ne dobih novog prijatelja.

Moja supruga je sve to posmatrala sa ulaza u zgradu, u početku uplašeno a onda začuđeno. Posle me pitala što ga nisam i na kafu pozvao.

Naravno, nešto sam uradio dok smo razgovarali. Fotografisao sam ga i objasnio da će njegova fotografija biti dostavljena tamo gde treba u slučaju da se mom automobilu bilo šta slično dogodi. Bez obzira ko je to uradio.

Od tada je auto mirno spavao na parkiralištima.

Ne znam šta je bilo sa mojim novim prijateljem kasnije, mislim da sam ga video negde, onako usput.

2 Comments

Оставите одговор на Duh Одустани од одговора

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *