Tragovima srpske vojske u 1. Svetskom ratu – Putevima stradanja i slave!

[dropcap color=“#DD3333″ type=“square“]g[/dropcap]rađanin: Goran Stanković, novinar

StankovicGoranSafari klub iz Niša, pod pokroviteljstvom grada Niša i uz podršku TON-a, gradskih opština, Vojne bolnice u Nišu, ali i mnogih drugih, realizovao je  ekspediciju „Tragovima srpske vojske u Velikom ratu“. Karavan sastavljem od pet terenskih vozila, na 100-ogodišnjicu objave rata, 28.jula, krenuo je iz Niša, sa ciljem da se uz neposredan uvid u mesta dogadjanja, uvažavajući  istorijske činjenice, zabeleže svedočenja običnog naroda, dokumentuju kazivanja koja se prenose sa kolena na koleno, zapišu legende o stradanju i vaskrsu čitave jedne vojske, države i naroda…

Ekspedicija je u svakom slučaju obećavala… Mali doprinos u obeležavanju Velikog rata, novinarski izazov i ličnа dobit kroz duhovno bogatstvo koje će neminovno na ovom putu doći….Očekivao sam sve,samo ne turističko putovanje. Tako je i bilo.

Krenuli smo prema očekivanjima,  uz obezbeđenu tek trećinu budžeta i uz koju pozajmljenu paru, kako bi bar za gorivo imali…Nije izostao ni ispraćaj sa centralnog gradskog trga…Gradonačelnik, predstavnici opština, političari, predstavnici udruženja, mediji, prijatelji, slučajni prolaznici…

Defekt koji nas je zadesio odmah na startu, ukazivao je na to da ima baksuza u samoj ekipi  ili ih je bilo na ispraćaju. Dalji tok događaja nije ukazivao na baksuza „iznutra“…

albanija1

Guma na „Rokiju“(Daihatsu Rocky) je brzo zamenjena i mi smo krenuli  u susret Kragujevcu, Beogradu, Šapcu, Ceru, Gučevu, Mačkovom kamenu, Kolubari, Mojkovcu, Albaniji, Grčkoj, Makedoniji…

Prvi cilj jesmo ostvarili u potpunosti. Svaki naš korak pratili su lokalni mediji, a povremeno se uključivao i javni servis, pa čak i kineska državna televizija…Putem radio talasa ceo svet mogao je da čuje da se100-ogodišnjica početka Velikog rata  u Srbiji, zahvaljujući nišlijama,  obeležava i nesvakidašnjom ekspedicijom.

A to što smo krenuli  terenskim vozilima (naravno da znamo da Kralj Petar nije Albaniju prešao u džipu, a bilo je i takvih  zluradih komentara), pokazalo se kao pun pogodak. Priča o Cerskoj bici zabeležana je na Kosaninom gradu, na šančinama, gde je bitka praktično i dobijena, a gde se putničkim vozilima ne može. Detalje o Mojkovačkoj bici zebeležili smo baš tamo gde se i odigrala, na Bojnoj njivi, na Mjedenom guvnu, gde se i terencima teško stiže…Uostalom za nešto više od dve nedelje, koliko je ekspedicija trajala, gotovo 4.000 kilometara drugačije ne bismo prevalili…Put jeste bio dug i naporan, ali su naleti adrenalina činili da sve i ne izgleda tako teško…Jedan detalj deluje ilustrativno. Iako bih  svaki put zaspao  snom pravednika, dešavalo se da  noću više puta ustajem  i izlazim iz šatora da vidim dokle smo stigli, kao da i noću putujemo…

albanija2

Albanija je priča za sebe! Prošlo je 15 punih godina od kada sam je prethodni put posetio. Tada je jedina trasa auto puta bila od aerodroma do Tirane…Albanija je sada otvorena zemlja, ulazimo bez viza (tu i tamo po 10-ak evra, jer se bez medjunarodne dozvole zvanično ne može), isprepletana  novim putevima, sa prelepim Skadrom na tri reke, sa uređenim i čistim Fierom, sa Tiranom koja dominira u svakom pogledu (i pivo se zove „Tirana“), sa Sarandom koja predstavlja turistički biser…I sa mnogo toga još, ali bukvalno bez ikakvog obeležja da se upravo na tim prostorima pre 100 godina odigravala jedna velika drama, stradanje čitavog jednog naroda i države!

Jedini spomenik  pronalazimo na gradskom groblju u Tirani, gde su na prostoru „ 2 sa 2“, sahranjeni poginuli srpski vojnici iz balkanskih ratova i njih 322-oje koji su nastradali povlačeći se u Velikom ratu…O desetinama hiljada ostalih koji su ostavili kosti preko albanskih gudura  ni traga, ni glasa…Doduše, nekih  tragova ima, pa smo tako, na 10-ak kilometara od Skadra, u selu Gajtan, na imanju lokalnog albanca, uspeli da snimimo, ograđeno žicom, zaraslo u korov-groblje srpskih vojnika. O groblju svedoči jedan drveni krst i puno kostiju…Nejasno  da li iz balkanskih ili Velikog rata. Svejedno…

U nedostatku obeležja is Velikog rata u Skadru, Šenđinu (Sv.Jovan Medujski, Medua), Draču, Valoni, boravak u Albaniji koristimo za obilazak srpskih udruženja u Skadru i Fieru. U Skadru, Udruženje srpsko-crnogorske nacionalne manjine „Morača-Rozafa“ prilično dobro organizovano, sa kulturnim centrom, folklorom iemisijom na srpskom jeziku na lokalnoj televiziji….Beležimo sjajan materijal. Veliki pozdrav Pavlu, Ljoreti, Gordani, Arturu i Edmiru, a svakako i Reisi koja se u Skadru pokazala kao sjajan domaćin i prijatelj.

albanija3

Najjači utisak na mene u Albaniji ostavila je poseta Fieru, gradiću na jugozapadu zemlje.  U ovom delu Albanije već dugo obitava kolonija srba, poreklom iz Sandžaka. Priča drugačija nego u Skadru. Trn u oku predstavljalo je otvaranje škole za srpski jezik, koja već dve godine postoji (uz podršku Republike Srbije). Od tada familija Duljević, koja i vodi Udruženje srba „Jedinstvo“, nijedan državni posao nije dobila…Najstariji medju njima,  Ismet, priča nam, kako je od svog oca u amanet dobio da se koreni i srpski jezik ne zaborave….Himna „Bože pravde“ kojom su nas dečica ispratila,  potvrdjuje Ismetovu rešenost…

Ostrvo Krf-Srpska kuća, Vido, Zejtinlik…Priča oko stradanja i vaskrsa u Velikom ratu u Grčkoj prilično je zaokružena i manje-više poznata je široj javnosti. Nepoznanica jeste Kajmakčalan koji  predstavlja granicu izmedju Grčke i Makedonije. Do najvišeg vrha Nidže ne stiže se lako, a ni često…Sudeći po knjizi utisaka dolaze ovde pojedinci, planinari i organizovane grupe koje dolazak doživljavaju kao svojevrsno hodočašće…Državne delegacije,kako od meštana saznajemo, ovde nije bilo gotovo čitavu deceniju…

Ne čudi onda što je spomen kosturnica oštećena, što prokišnjava…Ovu sliku pojačava nebriga oko desetine grobalja srpskih vojnika u okolini Bitolja…Srpska udruženja se trude da pokoje groblje bar pokose, ali za očuvanje kulturno istorijskog nasledja potrebno je mnogo više od toga…

albanija4

Primera ima svakojakih. Slučajnost ili ne, tek uz Vojničko (jugoslovensko) groblje u Bitolju, bukvalno je „prilepljen“ zoološki vrt, pa se posle svake kiše fekalije slivaju na posmrtne ostatke…Na  Zebrnjaku , tik pored spomenika iz Balkanskog rata, otvoren je kamenolom. Svako miniranje izaziva snažno podrhtavanje onoga što je od spomenika ostalo…Obeležja u Makedoniji itekako ima, ali je pitanje koliko će ih biti za 100 godina…

Nakon 18 dana stigli smo u Niš. Prepuni utisaka, sa pomešanim osećanjima…S jedne strane zadovoljstvo, ispunjenost, olakšanje, a s druge gorčina, nemir, nelagoda…Dok su se carstva delila, narod je ginuo…Išli smo putevima stradanja i slave, a  na svakom koraku beležili smo stradanje…Stradanje na Ceru, stradanje na Mačkovom kamenu, na Gučevu, stradanje u Kolubarskoj bici, stradanje od tifusa i drugih zaraznih bolesti, stradanje od zime, gladi, arnauta, stradanje od kolača na Krfu, stradanje na Solunskom frontu…To su  stradanja koja su zaslužila  večnu slavu, a večna slava se ne odaje nebrigom i  zaraslim i grobljima u nestajanju…

Ovo je naš pokušaj da ne bude tako. Uradićemo serijal „dokumentaraca“, uz pokušaj da sve to emitujemo od najmanje lokalne stanice do najveće televizije u Srbiji, od gomile fotografije maestra D.M.Cara upriličićemo izložbe u najvećim gradovima Srbije…I foto i video materijal ustupićemo stručnoj javnosti na korišćenje…

albanija5

Za stradanje i slavu, mali pokušaj  od ekspedicije „Tragovima srpske vojske u Velikom ratu“, od Vlaste, Irene, Milice, Zorislava, Mitre, Joce, Saleta, Miše, Ivana, Raše, Cara i mene.

foto: Dušan Mitić Car