Uz „srećne kockice” do kralja Tokija

Jedna od najpopularnijih društvenih igrica današnjice kako kod nas, tako i u svetu, je igra „Kralj Tokija“. Ljubitelji ovakvog vida zabave, vrlo često je igraju u klubovima društvenih igara, ali i kod kuće. Njenoj popularnosti doprinose jednostavna pravila, kao i zanimljiv način igranja, uz pomoć kockica, koji dosta podseća na igranje jamba. Društvene igre ovog tipa još uvek se ne izrađuju namenski tako da budu prilagođene osobama sa invaliditetom, ali uz pomoć drugih igrača, naravno, u zavisnosti od vrste invaliditeta, mogu se uspešno prilagoditi i igrati.

U ovoj igrici možete biti čudovište, gigantski robot ili drugo monstruozno stvorenje. Cilj je uništiti Tokio i druge spodobe u igri i postati kralj Tokija, što i sam naziv govori. Osnovno oruđe za ostvarivanje ovog cilja su kockice, čijim kombinacijama prikupljate energiju, lečite svoje čudovište ili samo „ošamarite“ druga čudovišta. Takođe se koristi, troši, energija kako bi pokrenuli trajne ili jednokratne posebne moći“, kaže Ivana Ilić, koja često sa porodicom igra ovu igru.

Način igranja kao kod Jamba

Dakle ishod igre dosta zavisi od „srećnih kockica“, ali potrebno je i dobro razmisliti koje kockice zadržati, a koje ponovo „baciti“ kako bi što bolje odigrali potez. Na početku svakog kruga baca se šest kockica, koje pokazuju brojeve 1, 2 ili 3, koji označavaju broj poena ili pokazuju sledeće simbole: munjicu, koja znači energija, srce, koje znači lečenje i šapicu, koja znači napad. Tokom tri uzastopna bacanja, birate da li ćete zadržati ili odbaciti svaku kockicu.

Posebnu čar igri daju i kartice koje se kupuju, kako bi unapredili čudovište sa kojim igrate. Na primer, možete dobiti mutaciju da vam izraste još jedna glava, pa bacate dodatnu kockicu, dobijete štit ili nešto drugo.

Da bi neko uništio Tokio treba da sakupi 20 pobedničkih poena ili da bude jedino preživelo čudovište, a što igrači kažu da je vrlo teško.

Ova društvena igra posebno je interesantna deci, zbog same tematike i dizajna – kao da su deo nekog crtanog filma. Namenjena je igračima starijiim od osam godina, a može je igrati najmanje dve, a najviše šest osoba. Svrstava se u porodičnu igru i bez problema je igraju moja deca od sedam i deset godina“, govori Ilić.

Kao što smo spomenuli, liči na čuveni jamb, ali je u pitanju jedno mnogo uzbudljivije i dinamičnije okruženje, što je sasvim sigurno i doprinelo ovolikoj popularnosti.

Iskustvo u igranju podiže samopouzdanje

Ponekad je mnogo lakše da „prihvatimo“ i zainteresujemo se za neku novu igru, ukoliko već imamo iskustva sa sličnim načinom igre. Takvo jedno iskustvo od pomoći je i OSI, prilikom igranja.

Iskustvo i poznavanje sličnih igara je svakako značajno za učestvovanje osoba sa određenim smetnjama u razvoju u samoj igri. Iskustvo im dopušta da se na neki način osećaju sigurnije prilikom pristanka na učestvovanje, kao i u toku same igre. Kao i kod svih, za samopouzdanje jeste delimično zaslužno iskustvo. Na samopouzdanju, pogotovo kod osoba sa invaliditetom, jeste nešto na čemu treba da se radi i teži“, objašnjava Anđela Rajčević, diplomirani socijalni radnik.  

Na osnovu iskustva u radu sa osobama sa invaliditetom, Rajčević kaže da bi, za ovakvu igru, naravno u zavisnosti od stepena invaliditeta, svakako bila neophodna određena pomoć.

S obzirom na to da igra zahteva pažnju i koncetraciju, osoba koja bi pomagala učesniku igre bi, na primer ukoliko govorimo o mentalnom invaliditetu, trebala da usmeri i održi pažnju učesnika na igru, da objasni i podseća na značenje kockica i kartica, šta dobija, a šta gubi zadržavanjem ili odbacivanjem kockica“, ističe Rajčević.

Ona, sa druge strane, smatra da, ukoliko se uzme u obzir fizički invaliditet, opet u zavisnosti od njegove vrste i stepena, verovatno bi bila neophodna asistencija pri bacanju kockica, dok bi ostale aktivnosti osoba verovatno mogla da obavlja samostalno.

Gradjanin.RS / D.N. / D.I.

2 Comments

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *