Osmeh molim!

[dropcap color=“#DD3333″ type=“square“]g[/dropcap]rađanin: Jelena Danilović, nastavnica

Jelena-DanilovicIstina to nije bilo tako davno kada sam išla u osnovnu skolu u Stojniku palo mi je na pamet da đaci kompletnog 8. razreda pošalje zajedničko pismo vršnjacima ali iz drugog mesta. I to ne poštom nego preko zajedničkog nastavnika geografije. Pismo je govorilo o prijateljstvu, zajedničkim interesovanjima… Sasvim obične teme za taj uzrast. na početku su svi, i mi i oni bili malo začuđeni, šta sad? Ali nekako je krenulo međusobno dopisivanje između đaka. Tada je valjda bilo fejsbuka, tvitera i slično, ali mi smo se odlučili na stari dobri način. Olovka i papir! Dopisivanje je počelo grupnim-zajednickim pismom, a nakon toga je svako odabrao nekoga kome ce pisati. Tako je krenulo dopisivanje, upoznavanje sva četiri razreda. Radost koju smo osećali svaki put kada nam nastavnik geografije donese pisma ne moze se opisati. Neka od tih prijateljstava jos uvek traju…

Jelena Danilović i kolega Darko Jovanović
Jelena Danilović i kolega Darko Jovanović

Sada, posle 10 godina, taj nastavnik geografije – Darko Jovanovic i ja smo kolege, a osmakinje Marijana Pajević, Anđela Milanović i Jelena Marković iz dva mesta (Orašac i Banja) kojima sam ja zajednicki nastavnik, preko mene razmenjuju poštu. I pored svih komunikacija, izabrale su stari dobri način. Slucajnost, zar ne? Ne! To je jedna od lepših priča u odnosu na ove svakodnevne. Sirijci, tuče, razni incidenti, političke smicalice, loše grejanje… Nismo imali društvene mreže, ali smo preko komada hartije znali ko je pravi prijatelj. Malo smo zaboravili i da budemo romantični. I zato -osmeh molim!