2014 kao ’94.

[dropcap color=“#DD3333″ type=“square“]g[/dropcap]rađanin: Stefan Marković

stefanPosle najluđe noći, naslovi u štampi nam govore da su nastupili još luđi dani. Malo pesnicom u glavu i rebra ispred diskoteke, malo nožem u bubreg, po koje ubistvo, danas eksplozija, juče saobraćajna nesreća sa smrtnim ishodom – ništa neoubičajeno. Akteri ovih zbivanja uglavnom nisu stariji od dvadeset i šest godina – ništa novo.

Toliko je sve ovo postalo uobičajeno i deo ustajale svakodnevnice, da su zgražavanje i strepnje zbog ovakvih vesti postale efemerne. Sve ovo govori da je “mladost-ludost” floskula koja se nikako ne treba zanemariti, jer je zastrašujuće istinita.
Isidora Sekulić je tvrdila kako jedino mladost ima sigurnu budućnost, jer neće ostati mladost – toga se i bojim. Bojim se u kakvog će monstruma izrasti ta sociopatsko-manijakalna budućnost.

Ako mi ne preduzmemo ništa u vezi sa sadašnjom izgubljenom omladinom, plašim se da ćemo sutra u skupštinskim foteljama imati do zuba naoružane manijake, sa nedijagnostikovanom psihozom.

Jedna generacija smatra se uspešnom kada probije “nemoguće sutra” prethodne generacije, a ova moja generacija, u najboljem slučaju, probije zvučni zid bežeći iz Niša. A svi se navodono bave rešavanjem problema mladih i svi znaju najbolje šta je mladima potrebno: od političara, preko nevladinih organizacija, pa sve do psihologa i entuzijastičnih pojedinaca.

Ne želim da i ja govorim o metodama koje bi trebalo da se sprovode da bi se stanje među onima koji su naša budućnost promenila, već da ukažem na vrlo očigledne principe kojima bi se izbeglo utapanje u glupost, ludilo i bespuće.

Mladi su kao pištolj i problem je u tome što se svi gore navedini simptomatično bave pucnjem, kada je već poprilično kasno. Treba se obratiti pažnja na punjenje šaržera i posebno na repetiranje i povlačenje okidača, pa tek onda balistikom. Smatram da šaržer puni nezadovoljstvo, neuspeh, loše ili pak  nezasluženo dobro materijalno stanje, nemogućnost pronalaska sebe u izopačenom društvu koje klizi po iskrivljenim vrednostima, a ponajviše nesposobnošću roditelja da budu roditelji. Kad se izmeša sve ovo, kako bi izbegla učmalu osrednjost, omladina dobije opasan koktel koji se zove nasilje. Nasilje je metafora za moju generaciju. Da bi se nasilje izbeglo, ponudite posao mladima, avaj, ponudite im besplatno obrazovanje; ako je grad nesposoban i za jedno i drugo, onda i ne zaslužuje mladež. U tom slučaju, obezbedite im bar kartu u jednom pravcu da odu što dalje; preko okeana, preko atmosfere, na ovaj novi marsovski rijaliti šou.

Ako se mladima ne izbije iz grla gorki zalogaj besperspektivnosti, oni će sami pronaći svoje mesto u ovom sveopšteom ludilu, pa će grad obratiti pažnju na njihovo postojanje onda kada se pojave u naslovima crne hronike.

Još jedan problem, sterotip, ali i tužna istina – televizija. I pored ogromnog izbora televizijskih kanala, veliki procenat mojih vršnjaka zakucan je u kauču, bulječi u kič televizije. A i što bi se neko bakćao istorijom, ili ne daj bože fizikom i biologijom, kada lepo može da na nacionalnoj televiziji pogleda savete rehabilitovanog glasnogovornika moje generacije – Kristijana Golubovića. Zbilja poučno. Već ostareli bivši robijaš, stoji na terenu gde se nekada pripremao za ulične borbe i nostalgičnim pogledom gleda oko sebe, govoreći drhtavim glasom: “…kad vidim mostove sa kojih sam skakao hiljadu puta, kad vidim Beograđanku gde sam prvi put povredio čoveka nožem, kad vidim našu svetinju Svetoga Savu,…”.

Kako čovek, naježen od ove drame, da ne poželi da se prekrsti ispred ikone Svetoga Save, da uzme nož i povredi nekog na nekoj kućnoj žurki ili ispred diskoteke? Šta fali Goluboviću? Čovek je te-ve zvezda. Čak je i glumio u jednoj seriji, ne, ne mislim na “Vidimo se u čitulji”, gde je pokazao svoje glumačke sposobnosti. I onako živimo u takvom vremenu gde je jedino bitno ispovraćati glupost ispred kamere.

Što bi neko išao, na primer, na čitanje drame Stamena Milovanovića, gde smo moja supruga i ja bili jedini koji imaju ispod četrdeset godina, kada lepo mogu da okrenu “dvesta na sat u krivinu” ili da glume Mimi Oro sa inteligencijom kokoške. Neko reče: “Bojim se da će dvehiljade četrnaesta biti kao devedest četvrta”, iskreno, mislim da devedeset četvrta nikada nije ni prošla. Kultovi stvoreni oko lažnih idola, oko kojekakvih godina izgubljenih bitaka i izgubljenijih pokrajina, sve uz pomoć medija, repetiraju omladinu.

Naposletku, za okidač se moja generacija sama čvrsto drži, uz podršku nesnađenih roditelja. I umesto da imamo mlade intelektualce, mi nasuprot tome imamo mlade kriminalce ili pozombljene degenerike koji ne dižu ništa teže od kompjuterskog miša. Iskombinujte ova tri i voila: još jednom je moja generacija pukla!

Nadam se da još ima nade da kada moja generacija pređe granice mladosti, ne postane degeneracija. Ne smemo da dozvolimo  da se izbor svede na mrtvo more ili more krvi. Kanda, na mladima svet ostaje, pa bi trebalo da se zamislimo kome ga predajemo na korišćenje.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *