Deinstalacija Srbije

[dropcap color=“#DD3333″ type=“square“]g[/dropcap]rađanin: Velibor Petković

veljaBožje svevideće oko motri i na Srbiju. Neki moji prijatelji uvereni su da smo mi obasuti posebnom milošću i da će sve biti dobro i da se nikada neće završiti. Zajedno s njima i ja klimam glavom, mada ne verujem baš u svaki njihov aksiom, poput onog da je „raspored aminokiselina u krvi Srbina isti kao raspored vokala u sanskritu“, drevnom jeziku čiji je glavni deo očuvan u srpskom.

Ima tu još predivnih mitova, poput onog da je Zemlja veštačkog porekla, a da je Niš prvi grad stvoren od ljudi. Svi ostali su se koncentrično stvarali oko prestonice naše planete, na udaljenosti od 200 kilometara, pa su tako nastali Singidunum, što po jezikoslovcima mistične vrste znači „Sin ga čuva“. Niš čuvaju i Sofija, Skoplje i stari grad Ras, a posle je stvoreno sve ostalo. Ako primetite da razdaljina nije baš ista, objašnjenje je prosto: u međuvremenu je bilo tektonskih promena te nam se Beograd udaljio, Sofija približila, Skoplje ostalo na istoj distanci, a po Raškoj harala neprijateljska imperija i pretvorila je u Sandžak, razbivši naš drevni grad.

srbi googleUveren da su sve to nepobitne istine, dublje od istorije, listam novine, slušam radio i gledam čak i televiziju, ali samo onu koja nije kablovska. Od kako sam proučio mračni XX vek, mojoj viteškoj uzvišenosti ne priliči ništa što ima veze sa žicama, pa makar i ne bile bodljikave. Tako medijski informisan i pomalo deformisan, shvatam da su reke mleka zaslađenog medom, u našoj Srbiji odavno presušile. Ako ih je ikada i bilo, jer priča o vedrim Slovenima koji sviraju, pevaju i piju medovinu, krećući se s Karpata ka Balkanu, izgleda da nije istorijski tačna. Najnovija otkrića mojih prijatelja naučnika govore da smo oduvek bili ovde, a da su falsifikatori pokušali da nas gurnu na klupu za rezervne igrače i na teren izvedu nekakve Ilire. Sačuvaj me Bože, kao da ne postoji jedna jedina objektivna Istina, nego svako piše i tumači „po pravilima baba Smiljane“ koja je zatekao Vuk Stefanović Karadžić u ondašnjem tumačenju pravopisa srpskog jezika. Zbog takvih izopačenja danas teško razumemo sanskrit, a još teže jezike izvedene iz srpskog, „unatoč rahatluku i kišjeloj vodi“ prijateljstva i istog porekla.

budzet.info 2013-12-31 23-15-22Dužan za raznorazne račune, jer mi plata kasni kao da radim u trudnoj firmi, pokušavam da saznam koliko je dužna naša državica. Verujem samo pouzdanim podacima, tako da proučavam podatke Narodne banke. Poslednja „Analiza duga Republike Srbije“ je iz septembra 2013. –  decembar će biti analiziran do 20. februara 2014. godine – takvi su rokovi. U tom dokumentu piše da je spoljni dug 25,7 milijardi evra, a javni dug 19, 3 milijardi evra, što je znatno manje nego u dolarima. To je itekako bitno za psihološku stabilnost Srbije, jer manji brojevi izazivaju veće zadovoljstvo. Ozbiljniju analizu od ove možete pročitati na sajtu Narodne banke Srbije (www.nbs.rs), a ukoliko ne izgubite koncentraciju od brojki, shvatićete „da se zemlja udaljava od rizične granice solventnosti i likvidnosti“. Nadam se da ne misle na planetu?

Nezaposlenost brine i mlade i one u zrelom dobu koji su ostali bez posla, a umesto u sjajno sunce, sve ove generacije u najboljim godinama, upiru pogled pun nade u EU utopiju. Otuda stižu reči ohrabrenja da istrajemo u našoj obeshrabrenosti: „Sve govori da je situacija u Srbiji veoma teška – više od milion osoba je nezaposleno, svaka druga mlada osoba nema radnu knjižicu, a gotovo 700.000 ljudi prima neku vrstu socijalne pomoći. Oko 20 odsto stanovništva živi na ivici siromaštva, a stopa zaposlenosti osoba od 15 do 65 godina iznosi svega 45 odsto. Ti brojevi predstavljaju veliki izazov i teret za socijalni sistem i istovremeno upozoravaju na činjenicu da je penzioni sistem neodrživ u postojećoj formi. Svestan sam činjenice da u srpskom narodu postoji uverenje da će se ovi problemi rešiti ulaskom Srbije u Evropsku uniju, ali – to su problemi koje morate rešiti pre. Ne možete očekivati od nas da rešimo vaše probleme”, kaže u razgovoru za „Politiku” evropski komesar za zapošljavanje, socijalna pitanja i inkluziju Laslo Andor, koji je bio u dvodnevnoj poseti Srbiji.(Politika Online, e-izdanje, 29.12.2013.)

Nije dolazio da nas prepada, već da pomogne našoj Vladi u kreiranju Programa reformi politike zapošljavanja i socijalne politike. Usput nas je podsetio da smo u čabru, ali to smo već znali. Dovoljno je da pomislimo na sistem obrazovanja koji kao da je pisan u bulonjskoj šumi, a ne u Bolonji pa da nas spopadne nova muka. Prisetimo se provaljenih testova na prijemnom za srednjoškolce, razgovaramo sa studentima i shvatimo da su teorijski potkovani, ali da ih nisu učili kako se praktično trči, da i ne govorimo o sve novijim eksperimentima in vivo na deci koja završavaju osnovne škole… Od kako su izbačene kolevke iz naših domova, izbačena je i lepota iz đačkog doba, dragi naš Branko Radičeviću!

Čega god da se setimo, prebledimo i pozelenimo, kao vanzemaljci iz SF filmova: dijaspora iliti rasipanje sopstvenog naroda dostigla je više od polovine broja stanovnika Srbije. Samo Srba van Srbije ima, prema procenama s početka 2012. godine – 4.331.500. A gde su naši građani drugih nacionalnosti, Mađari, Hrvati, Muslimani (Bošnjaci), Turci, Romi, Albanci, Bugari i drugi kojima je dosadilo da “čekaju Godoa”, nekada ljutog komunistu, a danas Evropejca. Mada, kao u pesmi “imam oči neposlušne”, razroko posmatramo Brisel i Moskvu istovremeno, pa ko mahne većom koskom, eto nas tamo. Opasno je što priča o Buridanovom magarcu govori da je on uginuo između dva plasta sena, ne mogavši da se odluči “kome će se privoleti carstvu”. Sa slobodom volje ne jede se bolje!

u hladovini 1Nasilje u porodici, školi, na ulici, stadionima, na radnom mestu, borba protiv narko i mafije drugih vrsta, sve su to teme koje nas okupiraju do te mere, da poželimo da ne izlazimo iz kuća, stanova i podstanarskih sobica čak ni za Novu godinu. Podržavamo borbu protiv kriminala, strahujući pomalo i od samih boraca koji nisu uvek besprekorno čistih biografija. A kad nam vladajuća stranka spomene izbore, mi bez oklevanja pristajemo, jer i onako znamo da nemamo više izbora. Onaj stari Kant, koji je život proveo u Kenigzbergu (današnjem Kalinjingradu), pisao je o moralnim zakonima i spomenuo da “bez slobode izbora nema ni slobode”. Naša najveća sloboda je da uopšte ne izađemo na izbore ili da po receptu pisca Žoze Saramaga izađemo i ubacimo prazne listiće. Ali mi smo paranoični, bojimo se da će neko da ih popuni umesto nas, te kao mirno stado zaokružujemo svoje idole, kršeći tako drugu Božiju zapovest.

Odjednom, sinulo mi je zašto smo izgubili milost Vaseljene! Svevideće oko je trepnulo, a taj trenutak je čitava naša istorija. Etalon večnosti ne čuva se u Sevru kod Pariza, a etalon vremena prolazan je kao Heraklitova reka. I dok o tome razmišljam doživljavam nešto poput prosvetljenja: kad treptaj završi i Svevideće oko nas ponovo ugleda, možda mu se nećemo svideti. Možda će poželeti da nas, poput stare i prevaziđene video-igrice, jednostavno deinstalira. Tako je rešen problem dinosaurusa, ali ne mora se biti tako radikalan. Može se deinstalirati samo država, a Srbi će nastaviti da žive u drugim zemljama. Ne nužno pod svojim starim imenom, a Niš će, kao prvi grad na planeti iz drevnih novokomponovanih mitova, dobiti svoje pravo značenje: skraćenica za Ništa, prestonica Ništavila.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *