Modernim ženama servira domaćinski zalogaj na stolu

Prečiste tegle gospođe Milice u kojima je ajvar, ljute papričice i džem od smokava na početku Tvrđavske pijace ne mogu nikoga da ostave ravnodušnim. To su tegle bez etiketa na kojima su se ranije prodavali kiseli krastavčići ili marinirane pečurke. Domaćica koja drži do higijene ne prodaje svoje proizvode sa starim etiketama na teglama. Vrela voda i sunđer moraju i spolja i iznutra da očiste sve.

Nemam ja mnogo toga što prodajem. Dolazim na pijacu tri ili četiri puta mesečno i zaradim oko 7.000 dinara u tom periodu. Nekad manje, nekad više. Učiteljica sam u penziji i uz čuvanje unuka, nađem vremena da rasporedim šerpe na šporetu i to sve ide zajedno… Unučićči su mi već veliki tako da se mi zapravo igramo oko te turšije, papričica i šta sve spremam – priča ova gospođa koja stanuje u niškom naselju Duvanište.

Njoj „nije baš svejedno“ da je vide deca koje je vaspitavala na pijaci pa nije baš rada da nam dozvoli da je slikamo s teglama u kojima je ulje proizvodima dalo takvu „domaćinsku“ boju da to ni jedna industrija ne može da prekopira.

Ćerka i zet se bune, ali marim ja… Moja rodbina je između Loćike i Tešice, to su sela oko Aleksinca. Ne mogu da sedim i zato radim, zašto da ne? Odvajam se po tome što tegle u koje pakujem proizvode, nemaju njednu mrvu prašine. Sada sam našla jednu novu varijantu prodaje, a to je da vidim mlađe žene koje, jednostavno, nemaju vremena za pravljenje zimnice i njima prodajem proizvode. Zato me malo i ima ovde na pijaci. U stvari manje, nego ranije – priča ova gospođa.

Nije joj u početku bilo prijatno da nudi proizvode svoje, ali kad je to „ušlo“ u pet kuća, preporuke su same krenule.

Tim mladim ženama ja prodajem domaćinski zalogaj na stolu. I one ne pitaju za cenu, ali ja vodim računa. Stalni kupac je dobar kupac. Ajvar mi je, recimo 400 dinara, krastavčići 120, turšija zavisi ko šta traži, a od pre dve godine kisela salata (ukiseljeni krastavac,luk, šargarepa, kupus…) ide fantastično. I to je tegla 100 dinara. Komšije same dolaze na vrata da kupuju – objašnjava ova učiteljica u penziji.

Ona kaže da je penzija dovoljna za svoje potrebe, a pare od „biznisa“ troši na zahteve unučića. I ponekada se vozi taksijem kroz naselja Niša u kojima nikada nije bila.

M.S.

Sadržaj realizovan u okviru projekta „Umetnost preživljavanja u srpskom dvorištu – Uzroci, profil i kretanje siromaštva na jugu Srbije“. Projekat sufinansiran iz budžeta Republike Srbije – Ministarstva kulture i informisanja. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *