Niška Banja i Sićevačka klisura – stecište monaha

Borba za očuvanje duhovnog i nacionalnog bića dovela je do stvaranja monaških kolonija, koje nije preterano nazvati – „malim Svetim gorama”.

Sredinom XV veka, počelo je naseljavanje Sićevačke klisure kaluđerima emigranatima sa Istoka, iz Bugarske, Grčke i Svete Gore, koji su se pred naletom Turaka povlačili ka Zapadu.

U državi Stevana Lazarevića, pa i u okolini Niša, jača aktivnost monaha, koja se ogleda u grupisanju većeg broja manastira na prostoru Sićevačke klisure.

U Sićevačkoj klisuri uz ime manastira Sv. Petke pridodat je naziv „Iverica”, što posredno upućuje na pretpostavku da su njegovi osnivači monasi iz gruzijskog manastira Iviriona sa Svete Gore. Monasi iz tada okupiranih balkanskih zemalja, kao i oni sa Svete Gore, povukli su se pred osmanlijskom najezdom u skrovite predele Sićevačke klisure.

Sićevačka klisura ostala je po strani važnijih puteva. Tako je život u njoj pulsirao preko Nišave i njenih pritoka, protičući u znaku duhovnog mira i straha.

Ovde su dolazili oni koji su putem usredsređivanja želeli da dostignu duhovne visine, ali i oni koji su u strahu od Turaka tražili spas u nepristupačnim gudurama Klisure. Na ovaj njen značaj još uvek podsećaju mnogobrojni manastiri i manastirišta, crkve i crkvišta. Većina od njih je u ruševinama, dok pojedini još uvek žive kao toponimi.

U teškim vremenima pod Turcima, manastiri i manastirska bratstva su imali značajnu ulogu u celokupnom životu srpskog naroda. Borba za očuvanje duhovnog i nacionalnog bića dovela je do stvaranja, na sigurnoj udaljenosti od prometnih puteva, monaških kolonija, koje nije preterano nazvati „malim Svetim gorama”.

Dokaz njihove delatnosti su manastiri: Sv. Bogorodice, Vavedenja Sv. Bogorodice na desnoj obali Nišave, Sv. Petka Iverica u Ostrovici, Sv. Nikola u Proseku i manastir Sv. Uspenja ispod brda Gradac; ali i crkve: Sv. Nikola u selu Manastir, Sv. Nikola u Čukljeniku, Sv. Petar i Pavle u Ostrovici, te crkvišta: na Kulini, Sv. Arhanđela Gavrila ispred Ostrovice, Sv. Todor u Laništu, Sv. Ilija na Čuki kod Gradišta, Sv. Nikola u selu Crnše, Sv. Petar i Pavle na Višegradu.

Njihova delo je nastavljeno i kasnije od XIX veka, obnovom starih i podizanjem novih crkava.

Sićevačka klisura je monaško stecište i duhovno središte koje je, posebno u vreme turske vlasti, objedinjavalo prosvetno – kulturnu i bogoslužbenu aktivnost žitelja ove oblasti.

Izvor: Časopis „Slovo juga“
Autor: M.Rakocija

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *