Što da čini Nišlija kada u Kotoru nađe pun novčanik para?

Piše Miroljub Marković (No-No novine)

Tek nam je počeo taj desetodnevni odmor, bilo je treće veče pa hajd sa svojom lepšom polovinom, sa dragom životnom saputnicom, hajde, dakle, da prošetamo uveče malo po centru Kotora. Tek što smo krenuli niz kosu ulicu koja se spušta prema centru i kotoskoj luci, dok smo lagano išli pored betonske oniske ograde – iznenađenje ama baš kao grom iz vedra neba.

– Jao, vidi novčanik! – poluglasno, uplašeno kaže mi supruga i tutnu mi ono na šta je rukom naletela na betonskoj ogradi.

– Eto, tako mi se u ruci nađe pravi pravcati i punačak muški novčanik!

– Šta ćemo, pobogu? Otkud sad ovo, šta da radimo?…

Razumljiva ženska reakcija, a verujte i razumite muško iznenađenje. Šta to bi, otkud sad, da nije neka skrivena kamera, da nije neka podvala, podmetačina.

autor ilustracije M. Marković(No-No novine)

Priznajem da smo bili ne samo iznenađeni, već i zbunjeni. Najkraće, u novčaniku je bilo nešto para, dinara i evra, ali mnogo više lične dokumentacije. Lična, vozačka, dve saobraćajne, jedna za auto, druga za skuter, a sve to na ime mladića rođenog 1996. godine iz Kotora. Interesuju vas pare na prvom mestu, znam to sigurno, pa odajem tajnu: za jednog mladog čoveka od 22 godine nije bio ni tako mali džeparac u novčaniku, jer je tu bilo više krupnih novčanica od sto i dvesta evra, ali je interesantno da je imao i više crvenih hiljadarki dinara.

Tako smo nekako vrteli visokoumne misli, pretpostavke, nagađanja o tome šta je u pitanju i u šta sve možemo da se uvalimo. Tako nam celo veče prođe, propade u neplaniranom i neplaćenom uzbuđenju… Sve te takve neke neprijatnosti umesto da se opustimo u prijatnoj atmosferi pored mora, da popijemo kafu, da se osvežimo sladoledom ili slično nešto zbog čega smo zapeli čak od Niša do Kotora.
Preeduzimljivi policajac – Đuro Palica

Početak epiloga je usledio u recepciji hotelskoj i to baš onog hotela koji nosi ime puno neke dobrote, pa se baš zove – „Dobrota“.

– Hajde, Pero, daj, Boga ti, pronađi ovog Guskića što izgubi ovaj novčanik! – velim ja dežurnom Petru na recepciji.
Ja to mogu tek sutradan da predam u policijsku stancu. Pošto je čovek iz Kotora,ovde mu je izdata lična karta, sigurno će ga oni odmah naći… – reče Pera, preuzimajući famozni novčanik.

Vidim da ima vizit-kartu stomatologa, koji ga verovatno poznaje i ima njegov telefonski broj, pa ako zatreba možemo sutradan da se i njemu obratimo. Važno je da tom mladom čoveku pomognemo, jer mogu da zamislim koliko se sikira i kakva im je sada uzbuna u porodici. – dobronamerno je, onako brižno i materinski rezonovala moja supruga.

– Ni to nije problem, jer tog doktotra poznajem, a ordinaciju ima ovde blizu hotela, pa možemo ako zatreba i od njega da zatražimo pomoć. – saglasio se recepcionar Pera i tako smo se sa izvesninm olakšanjem oslobodili oprostili pronađenog novčanika.
Na moru brzo prolazi vreme, pa se iznenadismo kada smo tek drugog dana prepodne saznali da novčanik još uvek nije našao svog vlasnika! Moje neko sedmo novinarsko čulo me je nateralo da odemo ponovo do recepcije.

– Hoćete li, molim vas, da mi date telfonsku vezu sa policijskom stanicom? – zamolio sam jednu od tri devojke koje su bile na recepciji.

– A vi ste našli novčanik? Zašto sada insistirate, da li očekujete neku nagradu? – pitala me je bez uvijanja ona najkrupnija kršna Crnogorka. – Ne, hvala lepo! Ako bude nagrade, evo odričemo se u korist vas sa recepcije. Želim samo da se uverim da li je dečko dobio svoj novčanik… – odgovorio sam i priznajem da sam bio neprijatno iznenađen i malo postiđen, jer nam tako nešto na pamet nije padalo.

– Halo, samo momenat evo imate vezu. – već mi je ova ista cura pružala telefonsku slušalicu.

– Ovde sam ja, taj i taj, gost iz Niša, pa me interesuje da li ste pronašli ovog mladića i vratili mu novčanik? Da li je sve u redu? – pitao sam uljudno.

– A, Nišlijo, ti si dakle, ptico što nalaziš novčanike po Kotoru!? E, da ti rečem, jadan ne bio, nismo ga još pronašli, ali ćemo ga naći sigurno – veli mi neki odlučan glas iz telefonske slušalice i sve mi se čini nešto kao poznat.

– Izvinite, sa kime razgovaram? – pitam ja pomalo zbunjeno.

– Ama, ne prtljaj jadan! Šta ti meni sa kime razgovaram? Zar ne vidiš da je ovde glavom i bradom komandir policijske stanice Đuro Palica? Vidi ti mene, smetnuo sam sa uma da nisam na televiziji. Ako me ne vidiš, turisto od Niš, kako vi tamo rečete, ti me, brate, moraš po glasu poznati. Nisam ti ja onaj Gedža, ili idi mi dođi neki običan kursadžija… – govori mi glas iz slušalice i ja stigoh da kažem samo ono – izvinite na smetanju, verujem da će sve biti u redu i tako nešto…

– Ma nemoj ti meni izvini i idi mi dođi mi. Drugi put da mi se javiš kad nađeš pare, je s` razumeo? Pare, samo čiste pare i to neki štos podeblji. E, moj jado, pa da sednemo ka ljudi u kafanu i da se počastimo. Ti meni predaš pare po zakonu, a ja tebe častim u kafanu. `Ajd i ne zanovetaj više, sreće ti! Idi se kupaj, brčkaj se u ovaj naš Jadran, a nećeš valjljda u onu tamo baru od Nišavu… – slavni policajac Đuro pozdravi me tako n a kraju, te ja dibidus ostadoh bez reči.

Tako se nekako okonča ova naša kotorska godišnjeodmorska avantura. Ipak, nije se ovde završila. Narednog dana moja novinarska radoznalost i upornost ne popušta. Da skratimo: ponovo srećemo trećeg jutra Peru na recepciji, pa on pozove stomatologa, pa mi da vezu , pa mu ja sve pojasnim i pitam za mladića Guskića Đ. I dobijem od ljubaznog stomatologa broj mobilnog ovog što je izgubio novčanik… Pa još samo malo, blizu smo kraja: pozove mi Pera sada na mobilni mladića Guskića, pa se on javi, pa mu kažem ko sam i pitam da li je dobio svoj novčanik, pa on reče da je oduševljen što mu se javlja pošteni nalazač, da je sve u redu, ništa mu ne fali u novčaniku i da nam je mnogo zahvalan. Ah, da! Reče još i ovo na kraju: „Imate moj broj i zovite me slobodno kada hoćete, ja ću da dođem da vas upoznam!“
Srećno, mladiću! Pazi ubuduće na svoj novčanik.Možda se ne nađe kojim slučajem pronalazač i darodavac Nišlija, a možda ni policajac Đuro Palica ne bude na tom mestu…

Pozdravio sam mladog Crnogorca iz Kotora, pa nam je tek tada laknulo. Na kraju dodajem samo još dve napomene: prvo, priča je istinita, istinito je prezime mladića Guskića, ime sami pogađajte, a za Đuru Palicu, ako ne verujete, ne zameram, ali – zovite i proverite sami! Ah, da, ono drugo je i najvažnije: ovaj čovek sa svojom ženom iskreno veruje u onu narodnu „čini dobro i ne kaj se!“ Sve se dešavalo baš onih dana kada je Sara Vidak (Srpkinja, Beograđanka i Kanađanka) onako „nasilnički“ nasrnula na prekršajnu sudijinicu u istom ovom Kotoru, pa bi malo zatvorena, pa tek nešto kasnije pustiše je da se brani sa slobode. Priznajem da sam baš zbog Sare Vidak sačekao neki dan da se utisdci malo slegnu pre nego odlučih da se javno ispovedim. No, o slučaju Vidak – načekaćemo se za epilog, pa – o tom potom!

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *