Turbo književnost

[dropcap color=“#DD3333″ type=“square“]g[/dropcap]rađanin: Miroslav Jović

misa jovic 2Zanimljiva prepiska sa mladim čovekom sa kojim sam se danas upoznao prilikom posete Mladih ambasadora kulture Studentskom kulturnom centru Niš.

Sa posebnom inspiracijom sam se obratio ovim mladim ljudima.

Veoma prijatno sam bio iznenađen interesovanjem sa kojim su slušali šta sam im imao reći. A onda sam shvatio da i nisam tako iznenađen jer sam pred sobom video ljude koji su izuzetno uspešni u onome što su do sada postigli, odlični učenici i studenti, mlade ljude koji su svesni toga da jedino zajedno mogu da postignu više i dostignu kvalitenije.

Govoreći o programima koje Studentski kulturni centar organizuje, dotakao sam se muzike i razdvojio koju vrstu muzike želimo da predstavimo studentima našeg Univerziteta.

Nekako je odmah iza toga usledila priča o književnim programima. Tada sam upotrebio izraz „turbo književnost“ kao sinonim za novu pojavu objavljivanje svega i svačega, po svaku cenu, i nametanja novog standarda i pojma kvaliteta a sve u svrhu ostvarivanja povećanih prihoda izdavača uz nanošenje ogromne štete umetničkoj dimenziji književnosti.

Kasnije, u toku dana, je usledilo pisano pitanje sledeće sadržine:

„ Poštovani, jedan sam od mladih ambasadora.
Na vašem današnjem predavanju ste pomenuli „Turbo-književnost“, koja me je zainteresovala. Na Guglu nisam pronašao Turbo književnost ali jesam Turbo-kulturu što mu dođe slično.
Nisam baš najbolje razumeo kako tačno funkcioniše Turbo književnost, da li pisac jednog takvog dela pokušava da samo proda svoju knjigu u što više primeraka da bi zaradio novac, ili iza tog pisca stoji neko mnogo jači ko pokušava da promeni svest društva na „gore“ i zato primorava pisce, psihologe, PR-ove da mu pomognu?
Mada mi se čini da je to potpuno legitimno u oba slučaja. Unapred hvala.“

Odgovorio sam mu sledeće:

„Mislim da si dobro shvatio kakva mi je bila namera kada sam spomenuo pojam „turbo književnost“.

Ne postoji, bar ja ne znam, takav pojam koji je u zvaničnoj upotrebi, zato ga nisi ni našao. Ja sam bio malo slobodniji da ga danas izgovorim naglas jer me već poduže prati kao nešto za šta mislim da nije daleko od stvarnosti.
Upravo se radi o žestokoj komercijalizaciji književnosti, slično kao sa muzikom. Pišu se po svaku cenu knjige na teme koje često ne zaslužuju toliku pažnju.

Zatim, pogledaj ko sve objavljuje i kakve stvari. Svaki voditelj, novinar, pevač, glumac, kriminalac, političar i da ne nabrajam više, objavljuje nove istine, nove poglede na stvarnost, događaje, ljude …

A o čemu je zapravo reč?

Novac, novac i samo novac, i za pisca a još više za izdavača.

Izdavači su ti koji dalje preuzimaju nastup prema javnosti, kreiraju tužne priče, otkrivaju nove detalje i istine, od kriminalaca prave ljude sa moralom, govore o patnjama ubica nakon ubistva i slično.
Da ne govorimo o seksualnim aferama koje su „izuzetno značajne“ za naše ljude, o razotkrivanju toga ko je sa kim i kada i koliko puta.
Onda, postoje i plagijatori za koje se jasno zna i vidi da su prepisali i samo pomešali prepisano a objavljuju ga kao novo štivo (ovo posebno važi za kvazi naučnike, istoričare i ljude bez formalnog obrazovanja).
I ja mislim da se na ovaj način pomera svest o tome šta je normalno, moralno, ljudsko a sve to otvara prostor za različite manipulacije ljudima kojima nije važna stvarna vrednost i umetnički kvalitet već se zadovoljavaju instant proizvodima i samo i isključivo čulnim i trenutnim zadovoljstvima.
Opet si u pravu, ništa od ovoga nije zabranjeno i nije nelegitimno. Ovde se radi o stvarima koje su daleko iznad zakona i legitimnosti, o uništavanju kulturnog identiteta.“

A možda ja ne shvatam nove pravce na pravi način.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *