Umetnost iz unutrašnjosti

[dropcap color=“#DD3333″ type=“square“]g[/dropcap]rađanin: Srđan Stojiljković

srdjan-stojiljkovicAko Beograd je srce,
zapitaj se šta su vene…
I Bee, Taz, Marconiero & Joker – Centrifuga

Kada sam jednom svom prijatelju dao na čitanje rukopis svog novog romana, veoma sam se iznenadio kada mi je skrenuo pažnju na to da ne bi bilo baš dobro da pominjem nazive niških ulica jer to nikome ništa neće značiti.

Kao, kako će čovek iz Beograda moći da se poistoveti sa, na primer, Kopitarevom ulicom, kada prosto ne zna gde je ta neka ulica. Nikad čuo.

Međutim, nemoguće je da akteri neke priče lutaju bezimenim ulicama u bezimenom gradu.

Sa bezličnim fasadama. Ili da se jednostavno presele na beogradske ulice. Akteri priče, ili sami umetnici?

Simbolično, mnogi naši sugrađani su uspeli ili stekli potpunu afirmaciju u književnosti, muzici, glumi ili slikarstvu, tek preseljenjem u Beograd. Pomenuću samo neke: Dušan Radović, Branko Miljković, Žika Milenković, Biljana Krstić, Neša Galija i mnogi drugi.

Dakle, teško se uspeva ako živite i radite u Nišu.

Postoji mnogo objektivnih razloga za to, ali ja ću se baviti nama samima, da parafraziram čuvenu Kenedijevu rečenicu: ne pitajte šta neko misli o vama, već se upitajte šta vi mislite o sebi.

Nisam od onih koji plaču zbog beogradizacije ove naše domovine. Ja samo imam loš ukus u ustima zbog toga što ne cenimo dovoljno ono što imamo, pa činimo sebi veće zlo od bilo koga ko je sa strane.

Da li je umetnost naših sugrađana provincijska umetnost?

Da li manje vredi?

Ne bih rekao.

Provincijalizam u umetnosti je vid autocenzure, ili kompleks kulturne inferiornosti. Mi smo skloni tome. Veličati čak i osrednjeg glumca iz Beograda, a ne poštovati sjajne i kvalitetne glumce koji su nam tu pred očima mi je nerazumljivo. Shvatam opčinjenost prosečnog Srbina televizijom, pa pojava nekog ko je glumio makar i prolaznika u domaćoj popularnoj seriji, čini da se osećamo kao nadahnuti vrelinom Holivuda.

A naši? Ma, naši! Ovaj je b’e sa televizije!

Većina naših glumaca se oseća inferiorno u odnosu na glumce iz Beograda, ne zato što su manje talentovani, već zbog tog iskrivljenog shvatanja vrednosti. Ipak, ono što u meni budi nadu je nešto što sam video na fejsbuk profilu našeg poznatog glumca, pesnika i repera. Naime, on je objasnio da nije prihvatio ponudu od ljudi sa televizije da glumi za nedostojan honorar, shvatajući da bi za taj angažman svaki glumac iz prestonice dobio bolju ponudu.

Treba ceniti sebe. To je način.

Mada zna da boli.

Niš je grad sa trenutno najjačom književnom scenom u Srbiji. Verovali, ili ne.

Kada nekom ko nije iz Niša pomenem trenutno najtiražnijeg srpskog pisca i kolumnistu Politike, Dejana Stojiljkovića, svi veličaju njegovu prozu i izražavaju veliki respekt. Ali zato je on potcenjen u ovom gradu.

Koj’ be Deksa? Ja ga be znam još ono…

Da ne pominjem Baneta Jankovića i Zorana Ćirića, između ostalih.

Diže se velika prašina oko pokojnog Šabana Bajramovića, koga smo počeli da veličamo tek kada su neki drugi prepoznali vrednost u njemu. Neizbrisiva je bila scena sa neke od lokalnih televizija gde ljudi na ulici protestvuju protiv preimenovanja njihove ulice u ulicu sa imenom velikana romske muzike. Jedan od onih koji su se bunili protiv tog preimenovanja ulice rekao je suštinu koja je jednako britka, koliko i montipajtonovska, ali i pomalo tužna:

“Slažem se da je Šaban Bajramović bio veliki umetnik i da neka ulica treba da nosi njegovo ime. Ali što naša?”

Duh južne pruge. Uz to, oni iz susednih ulica su ih zvali šabanima. Nepregledna je širina naše duhovitosti.
Treba veličati sopstvene vrednosti, Niš kao grad kulture, ali ne kao egzotičnu kasabu gde svi govore nerazumljivim jezikom, već kao sredinu koja je bogata talentovanim i uspešnim ljudima i koja ima šta da ponudi. Da stvaraoci budu konkurentni i da svoj talenat ne rasipaju na osećanje manje vrednosti.

Nema razloga.

Možda i prestanemo tako svesrdno da pljujemo po nama samima kada shvatimo da je lepo poznavati uspešne ljude. Treba dati podršku kako mladim i talentovanim umetnicima, tako i uspešnim i afirmisanim. Takva solidarnost i pomaganje ubija provincijski virus.

I osvrnite se.

Možda ste savremenik nekog velikana.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *