A da se recikliramo ?

[dropcap color=“#DD3333″ type=“square“]g[/dropcap]rađanka: Jovana Bajagić, reaguje na Ružna strana dočeka

jovana bajagic 33Praznici prošli, limenke ostale, a starovremski živalj je odmah raspalio zaostala pirotehnička sredstva na nevaspitanu mladež, koja nakon svakog dešavanja u gradu za sobom ostavi nebrojeno mnogo otpadaka.

Kao deo te mladeži i već mesecima interesujući se za đubre, morala sam da reagujem.

Pismo pišem gospođi koja je juče sa pešačkog mosta, u skoro emotivnom zanosu, pravo u Nišavu bacila nepoznati broj plastičnih kesa sa smećem, kao i gospodinu koji mi je, na pešačkom, na cipele istresao sadržaj piksle iz kola i produžio u bolje sutra.

Dragi moji sugradjani, nemo vas gledajući, bilo me je sramota.

Vidim da se dosta trudite da Niš i dalje bude nosilac laskave titule‚ mis ekološka bomba 2014.

Možda jer želite da onaj razbuktani metan eksplodira i odnese sve u vazduh konačno dokazujući da smo nebeski narod, a možda jer priželjkujete da se krilo za kožne bolesti KC Niš nazove po nekom egzibicionisti koji se sa leta okupa u Nišavi.

Sgorica tablavake godine isto, prosto volimo tradicionalne manifestacije čišćenja korita reka od plastičnih flaša, kesa, tanjira, konzervi, neidentifikovanih objekata, slikamo se pored gomile punih plastičnih džakova, sve puni emocija što smo puni đubreta.

I tako, dok se neko ubi da šestogodišnjem detetu obajsni šta je reciklaža i da smeće treba bacati u kantu, pa čak i uspe da to dovede u njegovu neiskvarenu svest, nađe se vas pet na to jedno dete, odraslih, ozbiljnih ljudi, onih što uvek kukaju kako niko više ne ustaje u autobusu, onih koji pljuju na ljude i po ulici, nađe se vas pet da pravo sa mosta zafrljačite kesu što dalje, pravo detetu pred nos.

Sve se to dešava, mi i dalje mirni, valjda jer ne pijemo vodu direktno iz Nišave u centru grada, a za tuđu decu tuđi neka se brinu.

Predragi moji sugrađani, posebno obratite pažnju na pojas kod Lutkarskog pozorišta i preko puta Kliničkog centra. Tamo, u ratnoj zoni, kao da vas gadjaju plastičnim kesama – visoki soliteri izgleda nisu garant visokog nivoa ponašanja.

DjuBRE BRE, dajte nam đubreta i zagađenih voda, a mi ćemo se sami zabaviti. Prvo ćemo obogatiti industriju flaširane vode  šepureći se brigom za sopsteno zdravlje, jer je planeta preko noći, (prosto ne znate kako) postala zagadjena, pa sa svim tim plastičnim flašama natrag u reku, da bismo kupili još flaširane vode. Vrzino kolo.

Ko nas voda do zagađenih voda? Vodamo sebe sami. Do neke nove deponije i zagađenja.

DJUBRE U RECITu nam neće pomoći nijedno komunalno preduzeće, niti kazne za bačene opuške, jer možda prvo treba da sebe bacimo u đubre, pa da se recikliramo i da onda, u drugom krugu, od samih sebe uzmemo ono najbolje.

A možda, vi poštovani građani možete da nam date primer toga šta znači biti dostojanstveni Nišlija i čuvati svoj grad. U rekama koje prljate, kupaće se, možda nesmotreno, baš vaši unuci, na bedemima gde je ta netaknuta priroda, jer đubre tamo stoji sve netaknuto mesecima, pikaće loptu, opet, vaši unuci.

Reciklirajte se, za to nikada niste isuviše stari.

Bako sa mosta, verujem da odlično pravite krofne i palačinke, gledajte da Vam ruke ostanu čiste. Mnogo je i jedna kesa sa đubretom u reci, kada imaš samo jedan grad i jednu planetu.

Zrno po zrno pogača, kamen po kamen palača, a vaša kesa po kesa, flaša po flaša, opušak po opušak – daleko će nas to od pogače i palače odvesti.

[PROČITAJTE PRETHODNI TEKST JOVANE BAJAGIĆ]

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *