A, nekada je bilo sramota slušati folk…

Period osamdesetih godina prošlog veka pa i kasnije pamti se po mnogo čemu, ali jedna od urbanih odlika Niša je bila da je bilo puno takozvanih garažnih bendova. Jedno od mesta gde su mogli da se oprobaju je bilo legendarno mesto „Rok“( sadašnja pekara „Branković“ preko puta Gimnazija „Stevan Sremac“ i „Bora Stanković“. Bili su tu i „Snoid“, „Andergraund“, nešto ranije „Bolero“, Klub Pravnog fakulteta…

Svirka u Dušanovoj ulici - foto: Dušan Mitić Car
Svirka u Dušanovoj ulici – foto: Dušan Mitić Car

Miodrag Miljković, profesor književnosti priča jednu istinu iz pedesetih godina prošlog veka čime želi plastično da objasni, zašto danas nema entuzijazma među omladinom da komponuje i svira rokenrol i druge vrste muzike.

Tada davno, komunisti su uvidevši da su italijanske kancone i slično uzele maha na igrankama, zabranila danas nazvane kaver bendove. Niko nije mogao da izvodi tuđu muziku. Onda su muzičari počeli napokon da komponuju pesme na srpsko-hrvatskom jeziku, „pozajmljujući“ delove pesama iz stranih kompozicija. Ubrzo je naredba pala u zaborav, ali se stvorila ogromna grupa ljudi koja pravi neku novu muziku. Da mogu, ja bi zabranio danas sve ove bendove koji pevaju tuđe pesme i bilo bi autentičnih melodija. Ovako, matrica odigra veliku ulogu i „svi zadovoljni“ – priča Miljković.

U Nišu nekada, do kraja devedesetih iz kafića nije mogla da se čuje folk muzika. Urbani duh je, nekako stavljao u stranu narodnu muziku, i pored mnogo dobrih kompozicija iz ovog žanra. Rokenrol i estradna  scena su jasno bile podeljene. Onda je došlo vreme koje je dopuštalo ozbiljne gitarske rifove uz svadbarsku harmoniku tako da su se vrste muzike uplele jedna u drugu. Alternativna scena u muzici je počela da slabi da bi došli do današnjih vremena kada ogromna većina mladih i ne zna kakvi odlični bendovi su izlazili iz niških garaža, ali zato slušaju folk.

Jedan od niških legendi, Miroljub Jovanović, poznatiji kao Mika Tambura, inače menadžer, TV voditelj i pre svega član benda „Lutajuća srca“ nekada je organizovao poznate jugoslovenske grupe koje su svirale na raskrsnici Dušanove i Hajduk Veljkove ulice.

Kraj osamdesetih, početak devedesetih doneo je na ovu raskrsnicu neverovatne emocije. Gostovali su Električni orgazam, Leb i sol, Partibrejkersi i druge poznate grupe iz Jugoslavije, a pred njihov nastup svi niški bendovi koji iole nešto znali mogli su to da pokažu.

Šta da ti kažem, naša pesma „Jefimija“ maltene ima više akorda nego cela estrada od 2000. godine pa naovamo. Čudo je muzika, sve se sluša. Sada se ta vrsta muzike sluša u klubu „Fitbek“ i neka mi oproste svi oni koje ne spomenem, a ima još dva do tri kluba gde ima žive svirke, ali tuđe. Prepevavaju poznate melodije, ali ne osuđujem ih. I ko će sada da sedne da uči gitaru, akorde, kada svako ko pojma nema s muzikom, a razume način funkcionisanja kompjuterskih programa, može da napravi kakvu god hoćeš pesmu. I ko će danas da besomučno vežba s drugarima u nekoj garaži… – objašnjava Jovanović.

Miljković primećuje da garažni rok rađa neku novu kulturu, ali da nije strogo klasifikovan kulturni pravac.

Tu je lepota te garažne svirke što pored oficijalnih pravaca daje nešto novo, zasniva novo mišljenje – dodaje Miljković.

Jovanović se seća vremena kada je sarađivao sa kolegom Acom Stefanovićem u Nišu.

U Muzičkom klubu smo davali šansu mnogim bendovima nekada. Čujemo ih, vidimo talenat i ti momci i devojke su odmah nastupali pred nekoliko stotina ljudi. Publika je odlučivala ko je najuvežbaniji, čije pesme vredi poslušati ponovo. Pamtila su se imena grupa, pa mi ljudi na ulici traže da ti i ti ponovo sviraju što je bio odličan znak za vrednovanje tih bendova. Sada je sve to mnogo drugačije – zaključuje Jovanović.

M.S.

Medijski sadržaj sufinansiran sredstvima za javno informisanje grada Niša

1 Comment

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *