Konstantinov bostan

[dropcap color=“#DD3333″ type=“square“]g[/dropcap]rađanin: Dejan Stojiljković

dexa33Počeću ovaj tekst glupim pitanjem.

Šta je to „Medijana“?
Verujem da većina Nišlija zna. Najprostija defincija bi bila ova:

Medijana, to je ono arheološko nalazište na putu za Nišku Banju, a preko puta propale EI, za koje neki kažu da je rodno mesto našeg Cara Konstantina, a neki kažu da nije.

Svejedno, svi se slažu da se radi o veoma važnom istorijskom lokalitetu koja bi trebao da bude sređet&uređet, kao što to biva u normalnim državama i gradovima u kojima nije događaj veka kad se izgrade dva kružna toka. Međutim, pošto smo mi ovde Srbi, a uz to smo i Nišlije, ništa nije tako jednostavno i lako.

Pre jedno par nedelja, videh onaj lepo izoran deo na Medijani što je bliži drumu, pa reših da pripuitam jednog poznanika koji radi u muzeju šta se to dešava? Zašto se ništa ne radi, iako je država odrešila kesu da se Medijana dovede u red?

A on mi reče kratko&jasno – problem je u nadležnosti.

Naime, Narodni muzej u Nišu, Zavod za zaštitu spomenika, Ministarstvo jedno, drugo i treće, Vodovod, Opština Medijana, Društvo Ribolovaca, Srpski Džedajski pokret (niški ogranak), Kolo Srpskih sestara… Svi oni su na neki način nadležni da se brinu o Medijani.

Što je logično, pošto nema Konstantinovih naslednika da se parniče oko imanja. A to ujedno i govori o važnosti Medijane, čim se svi toliko brinu za nju, čak i ribolovci i Džedaji.index

Tako je Muzej tu da se brine o istorijskom nasleđu i onoj zgradi „muzeja“ iz 1936, Zavod za zaštitu je tu da štiti, logično, Opština Medijana da prodaje karte na onoj biletarnici poznatoj i kao „Ćirkova kapija“, Vodovod je vlasnik parcele, tj. zemljišta, svi ostali takođe imaju neku nadležnost… Samo još da utvrde koju.

I tako, usled cele te zbrke, ne mogu te silne institucije (i mudre i učene glave što sede i primaju platu u njima) da se dogovore oko toga kako je najpametnije potrošiti pare namenjene Medijani.

Pare stoje, tenderi padaju, Konstantinov letnjikovac prekrivaju ruzmarin, snjegovi i šaš, a jubilarna godina dođe i ode.

Šta, dakle, da se radi?
Ja imam predlog.

Pošto je očigledno da svi ti istoričari, arheolozi, zaštitari, opštinari, vodovodžije, ribolovci i Džedaji ne mogu da se dogovore, treba napraviti kompromisno rešenje.

Već je neko pre mene rekao kako je potencijal zemlje Srbije, samim tim i grada Niša, pre svega u poljoprivredi. A Medijana je idealno mesto za to.

S jedne strane put za Bugarsku, s druge Nišava, a zemlja plodna, dobro nađubrena od strane Atile i njegovih Huna. Zato predlažem Muzeju, Zavodu, Ministarstvu i ostalima da lepo krenu sa uzgajanjem raznih poljoprivrednih kultura na tom lokalitetu koje se prostire na više od 40 hektara. Tu, bre, leži ogroman kapital, a mi se zamajavamo sa nekim tamo mozaicima i sličnim glupostima.

mediana-medijana_500x300Za početak, trebalo bi sve da se isparceliše a onda odredi gde će šta da se uzgaja. Na peristilskoj bašti, odmah ispred ulaza u famozni „muzej“, može da se zasadi vinova loza, ispod – jagode. U produžetku – bostan tj. lubenice. Zatim, levo od muzeja, u pravcu Niša, gde je horeum, tj. žitnica, može naizmenično jedne godine – pšenica, druge – kukuruz.

Bliže Nišavi bi mogao da ide krastavac i paradajz, plus paprika i zelena salata. Arpadžik obavezno. Deo u pravcu Brzog Broda bi bio rezervisan za krompir. O tom zasadu krompira bi se starala gospoda arheolozi jer, kao što znate, krompir raste ispod zemlje a niški arheolozi više vole da zakopavaju nego da otkopavaju.

Muzej bi, logično, pripao gospodi iz Narodnog muzeja. Pošto je zgrada oronula, vlažna i memljiva, to stanje je čini idealnom za uzgajanje pečurki. To je gospodski posao, nije prljav, pa bi kao glavnog nadzornika valjalo postaviti nekog starog Nišliju u lakovanim cipelama, koji će uz prijavu priložiti i sertifikat da mu porodica živi u Nišu od 313. godine.

Nema smisla da pečurke uzgaja neki dođoš u opancima, zar ne?

Na prozore „muzeja“ tj. pečurkarnice bih stavio muškatle, čisto estetike radi. Već pomenuta, famozna „Ćirkova kapija“, tj. biletarnica na ulazu, mogla bi da se preuredi u prodavnicu pa da se na njoj proizvodi sa plantaže „Medijana“ plasiraju kupcima. A pošto ima ona velika kapija i lepo asfaltirana staza koja vodi… negde… tu bi mogao da bude prolaz za kamione kojima dolaze nakupci.mediana

E, sad, zamislite, pored komercijalnog, i promotivni potencijal svega toga.

Gradski zvaničnici bi, mesto onih Konstantinovih glava koje su svima dosadile, stranim gostima mogli da poklanjaju voće i povrće uzgajano na plantaži Medijana. Zamislite, dođe tako američki ambasador… A neko od gradskih otaca mu pokloni bostan, tj. lubenicu, okruglu, veliku, slatku, pa kad ga ovaj uljudno pita:

„Exscuse me, ser… WTF is this?!“

A ovaj mu sa ponosom odgovara:

„This is lubanica, dear ambassador! Da prostite, bostan… Ali ne običan. Nego uzgajan na mestu rođenja Konstantina Velikog. Dakle – Konstantinov bostan! Ili što bi vi tamo u Amerikama rekli – Constantine’s Bostan!“

I Amerikanac se tu prosto oduševi što je na poklon dobio nešto zaista unikatno, u smislu da je taj bostan istovremeno i jestiva namernica i antički artefakt.

Onda bi moglo da se ide i na širu primenu. Ja bih odmah ukinuo one izvikane nagrade na Filmskim susretima. Kakva Naisa, kakva Teodora, kakvi bakrači?

Da uvedemo mi lepo Gran Pri „Konstantinov patlidžan“. Pa redom: „Konstantinov kupus“ za najboljeg glumca, „Konstantinova muškatla“ glumici. Glumački par bi dobio Konstantinov krompir u iznosu svoje telesne težine.

Umesto novčanog iznosa nagrade „11. januar“, recimo, laureati bi dobijali određenu količinu povrća po izboru, sa akcentom na pomenuti bostan. Siguran sam i da predsednik komisije za dodelu ove nagrade prof. dr Mile Ilić ne bi imao ništa protiv toga. Naprotiv. Već vidim kako mu brk igra od zadovoljstva kada ga jedan od laureata oduševljeno pita:

„Čika Mile, je l’  da da ovo nije običan bostan, nego Konstantinov bostan?!“

Car-KonastantinE, sad, znam šta će te da pitate… Ko će da radi na tom ogromnom imanju? Četrdeset i kusur hektara nije malo. Pored pomenutih drugova iz Zavoda za zaštitu i Muzeja, bilo bi potrebno angažovati još radne snage, pre svega za poslove oranja, kopanja, grabuljanja, setve, žetve, branja…

A pošto po niškim opštinama i javnim institucijama imamo ogroman broj školovanih kadrova koji ne znaju šta će sa sobom, a vični su baratanju motičicom i motokultivatorom, rešenje se nameće samo od sebe.

Nadam se da će nadležni imati razumevanja za ovu moju ideju i inicijativu.

Moje je bilo da osmislim i predložim, pa ako me se sete na Dan Bezbednosti… sete me se… ako ne… Ja sam samo vršio svoju građansku dužnost.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *